Bez crnog potopa, centar se drži

Sad je poznat omjer snaga u budućem Europskom parlamentu, i naziru se pravci gdje taj omjer vodi. Još ne možemo reći tko će biti niti predsjednik Europskog parlamenta, niti predsjednik Komisije, niti predsjedavajući nad zemljama članicama, niti osoba zadužena za vanjsku politiku briselskog bloka zemalja. 

To su funkcije o kojima će ovisiti višegodišnji kurs plovidbe velikog broda Unije u nizu pitanja - svim pitanjima, bolje rečeno. U ta imena bit će ugrađeni i interesi zemalja, tako da će nacionalne vlade moći stati iza svojih odluka. Bit će izabrani ljudi koji neće smjeti biti prejaki, da ne bi ugrozili nacionalne vlade, ali niti preslabi, bez autoriteta.

 Ove četiri funkcije, i resori važnijih sektora u Europskoj komisiji,  dogovaraju se paralelno, pregovorima, kao da se rješava jedna velika hologramska križaljka. Šest pregovarača, po dva iz tri velike europske političke partije, EPP-a, Socijaldemokrata i Liberala, obilaze vlade i skupljaju ideje.  Ovako je neki dan privatno objasnio jedan poznati zapadnoeuropski lider: 
''Onaj tko u pregovorima kaže >Mi bismo htjeli to i to<, odmah se okliznuo i propao. Nikad se tako ne smije,  nego se mora reći - kako mi možemo pomoći, kako možemo biti od koristi”.
To nije samo žargon, stil.
Paralelno s interesima, egoizmom, nastojanjem da se osigura što veći utjecaj  u narednih pet godina je i razumijevanje da se Unija mora posložiti tako da funkcionira. Kao i uvijek kad je u pitanju Bruxelles, ovo je formula: velike zemlje moraju biti jako zadovoljne, a male zemlje moraju biti dovoljno zadovoljne.    

I posle Mogherini –  Mogherini

Uz te četiri glavne funkcije rješava se i mjesto guvernera Europske centralne banke, i važnih povjerenika (komesara) nove briselske Komisije. 
Puno je zemalja i stranaka, ali teško je naći kandidate koji će zadovoljiti na  funkcijama. Uzmimo, kvaliteta je jako važna, ali nije presudna.

Na primjer: osoba koja će naslijediti Mogherini, morat će biti kao Mogherini: morat će projicirati političku ozbiljnost u komunikaciji sa slabijima, ali, kao niti Federica Mogherini, neće biti prejaka i previše ozbiljno shvaćena. 
Sve zemlje članice žele zadržati što je moguće veću dozu autonomije u vanjskoj politici i sigurnosti. Kad bi na tom mjestu nastupila ličnost velikog autoriteta, mogla bi nametati agendu. To nitko ne želi. Ne, upravo obratno, žele osobu koja će moći odraditi dio posla, ali ne prejako, previše utjecajno ime. Tako je prošli put kad se odlučivalo o mjestu visokog povjerenika za vanjsku politiku i sigurnosti između intelektualno mnogo jači Frans Timmermans bio gurnut u korist Federice Mogherini. 
Međutim, pogledajmo shemu, što smo dobili na nedavno završenim europskim izborima i o čemu će ovisti izbor ljudi na glavnim funkcijama.  O tome će, ovisiti i odnos Bruxellesa prema proširenju, a također i prema imigraciji, prema digitalizaciji i umjetnoj inteligenciji, prema klimatskim promjenama i prema osjetljvosti na socijalne razlike. 

Šta smo dobili

Vidimo da se formirao vrlo jak politički centar, ali da je  fragmentiran na četiri političke grupe. Prva grupa je desni centar, tj.demokršćanski okupljeni u  EPP-u, druga su socijaldemokrati u grupi S&D, slijede liberali, tj ALDE grupa.

Omjer snaga između tih glavnih klubova promijenio je ustaljenu tradiciju, jer svih ovih godina i mandata, EPP i S&D formirali bi koaliciju. To se vidjelo u izboru predsjednika Europskog parlamenta - dvije godine EP bi vodio demokršćanin, a druge dvije član Socijaldemokrat.
Ovaj put i po prvi puta, jako su pali demokršćani i socijaldemokrati, a narasli Zeleni i liberali. Tako je u Bruxellesu, ali dok se broji kako stoje stvari u EP-u, gleda se i kako stoji situacija u pojedinim zemljama. U Njemačkoj SPD više nije druga, nego tek treća stranka, a od nji su jači, i probili su se na drugo mjesto, Zeleni. Ne samo tamo, i drugdje u zapadnim članicama Unije, Zeleni su puno jači nego što su bili. Vlade koje će pregovarati o mjestima u Bruxellesu i o tome će voditi računa. Neka vlada može pristati da podrži Zelene na europskom nivou, kao trgovinu, jer joj je to, možda, dio dogovora na domaćoj sceni.

Socijalisti i Demokrati pali su na europskoj razini manje od  EPP-a, a dobili su nacionalne izbore u Nizozemskoj i Španjolskoj, dvije iznimno bitne zemlje.
Na desnom krilu, nadesno od velikih grupacija srednje struje, smjestile su se dosad marginalne populističke partijje, koje se u dijelom poklapaju s krajnjom desnicom. One su važne zato jer su lansirale svoje ljude u Bruxelles uz potisak velikog broja glasova iz zemalja razvijene demokracije. Dosad se uglavnom dizalo obrve na istočnu Europu i zemlje Višegradske grupe,  jer da  nisu bili dorasli sistemu vrijednosti one prave, zapadne, Europe. Kad vidi vraga, u negiranju sistema vrijednosti koji je izdvajao Europu, sada prednjače Italija i Francuska.

Italija u EU ima najveći porast glasova krajnjoj desnici. Ministar Matteo Salvini iz Lege glavna je ličnost europske populističke desnice, i vješt na unutrašnjoj sceni jer mrežu baca vrlo široko kad kupi glasove.  
Posebno alarmantno jest da je Francuska,  zemlja zaštitnica ideje demokracije i republike, osnivačica Unije, ujedno članica gdje je Marine Le Pen dobila više glasova od centraša Macrona.
U Belgiji, Flamanski interes (Vlaams Belang), narastao je do skoro 19 posto glasova u Flandriji, a bolja od njih samo je vrlo desna, N-Va. To čini Flandriju, koja ima šest milijuna stanovnika, kompaktnim vrlo desnim društvom u srcu Europe. Paralelno, frankofona Valonija glasala je za umjerene stranke.  U Austriji, skandal je potopio Strachea na nacionalnom nivou, ali je ideologija ostala jaka. Krajnja desnica narasla je i u Švedskoj, za što smo i prije čuli, pa čak i u Finskoj - što li njima fali?
Ipak, iako je  filofašistička desnica ukorijenjena u nekoliko zapadnoeuropskih zemalja, ono čega su se svi bojali prije izbora, da će crni val potopiti Europu, to se nije dogodilo. U nekim zemljama birači su se zasitili i okrenuli klasičnim strankama srednje struje. Na primjer, nema više grčkih fašista, Zlatne zore! Jako je pao Geert Wilders u Nizozmeskoj.  

Europa je presložena,skrenula je udesno, ali centrististička, srednja struja je i dalje najjača.

 Mnogo početnika na velikoj političkoj sceni

Većinu u novom Parlamentu mogli bi složiti EPP, Socijaldemokrati i ALDE, tj.liberali. No, moguća je i velika,tzv  jumbo koalicija, koja bi, uz ove tri stranke,  uključivala i Zelene.
Na lijevom krilu Parlamenta, ljevije od Socijaldemokrata i Zelenih je antiliberalna ljevica okupljena u klubu GUE/NGL (tu je na primjer, njemačka Linke.)  Antiliberalna ljevica u narednih pet godina mandata  ulaze  prilično oslabljeni. Možda je razlog tome da se velika europska debata na ljevici sadržajno  mijenja i da kompleksna pitanja oko klimatskih promjena, koje, često radikalno, zastupaju Zeleni, postaje prevalentna.
Ali, treba znati da su stranke tradcionalne komunističke inspiracije u nekim zemljama udvostručili prisutnost. Takav je primjer Belgija, gdje je Radnička partija uspjela, s više od devet posto glasova, poslati  u EP klasičnog marksista-lenjinista.Još više nalijevo, recimo samo zbog anegdote, nekoliko je Grka, komunista. Doduše, oni ni nisu imali klub, nego bi se ponekad javljali na plenarnim sjednicama.

Štoviše, ukupan broj nezavisnih europarlamentaraca, - divljaka -  brojčano je narastao u ovom sazivu. Takvi naprosto ne znaju  što im je najbolje ili su, pak,  gradili populističku poziciju time da ne “pripadaju nikomu” , a  Bruxelles ih zanima samo utoliko da dobiju megafon  u svojoj zemlji. Takav je na primjer, u Hrvatskoj izabran ogromnom većinom glasova, bivši sudac Mislav Kolakušić. Neki od nezavisnih  ne razumiju vrijednost pripadanja klubu, odnosno, činjenicu da im jedino klub daje pozornicu, ali i da je bit, smisao europske zajednice suradnja i kompromis. To su čak i desni ekstremisti shvatili, ali ovi još nisu.
U svemu ove godine u ovom sazivu, a dolazeći iz novih nacionalnih stranaka,  mnogo je parlamentaraca  koji su prvi puta na velikoj političkoj sceni 

Povlačenje Viktora Orbana

U ovom trenutku, i tokom cijelog šestog mjeseca, traju konzultacije oko toga koja će se nacionalna partija uključiti u koji od postojećih klubova.  

Za mnoge se partije unaprijed zna kome pripadaju i kojeg se kluba drže. Sve stranke koje se žele da ih se identificira i razumije kao desni centar, žele u EPP. Zašto - zato jer u tom klubu mogu ostvariti najveći utjecaj. Iz EPP-a ima najviše premijera i predsjednika u članicama EU-a, oni imaju najjače veze s industrijom, s institucijama. Ali, to je stranka u kojoj se zna i red, a da se takav red poštuje želi Angela Merkel i njen krug političara. Nacionalne stranke imaju relativno širokp polje na kojem se mogu smjestiti, od centra, gdje je CDU, pa do desnog krila, ali ne smiju preći određene granice.

Kako je to, s antisemtiskim plakatima, rasističkim porukama, izjavama, političkim potezima, napravio Viktor Orban, EPP je suspendirao Fidesz iz članstva. Nije ga izbacio, nego suspendirao. 
Orban je za vrijeme kampanje razmišljao odakle bi mogao imati veći utjecaj na pitanja koja on gura i najavljivao da će preći u blok populističkih stranaka sa Salvinijem i Marinom Le Pen. Međutim, kako rezultati izbora nisu odgovarali predizbornim anketama, i krajnja desnica nije toliko jaka koliko su računali, Orban se još ne izjašnjava, ali se taktički povlači i priprema teren za povratak u EPP. 

Evo dokaza: sve zakonske i fizičke pripreme za uspostavljanje suda u kojem bi faktički on birao suce,  obavljene su. Kako se to u Bruxellesu shvatilo kao postavljanje aparature za očuvanje njegove partije na vlasti, bilo je oštro osuđeno. Orban je kritike odbijao, ali, samo dva dana nakon izbora, kad mu je postalo jasno kako stvari stoje, povukao je zakon. Povući će još nekoliko odluka. Procjene su da neko vrijeme možemo očekivati mirnijeg Orbana u EPP-u.

Jedna stvar se uvijek u Bruxellesu ponavljala kao mantra: dvije velike centralne stranke otupljuju ekstremne rubove, sve što je ekstrem, privode pameti. Uzmimo Aleksisa Tsiprasa, koji je, doduše,  jako pao u odnosu na raniju podršku, i tamo se opet diže Nea Demokratia, ali je spasio svoju zemlju od bankrota, i herojski, riješio makedonsko pitanje. Od lijevog aktivista i buntovnika, postao je državnik, a nije izdao svoje najdublje principe.

Klub desničara

Što se tiče populističke desnice, Matteo Salvini se trudi da osnuje klub, jer klub donosi utjecaj, težinu i novce. Da bi osnovao klub, treba imati najmanje 25 parlamentaraca iz sedam različitih zemalja. Salvini računa da ima svoju Legu, zatim stranku Marine Le Pen (Nacionalno okupljanje), njemačku AfD, stranku Pravih Finaca, dansku Narodnu partiju, estonsku EKRE.
Za sada imaju 73 zastupnika, i četvrta su po redu najjača grupacija u Europskom parlamentu. Ali, nema više Orbana. Možda dobije Ružu Tomašić koja je na čelu krajnje desnih Hrvatskih suverenista? Ona je ranije bila stepenicu bliže centru, u klubu koji su vodili britanski torijevci, no oni uskoro odlaze i veliko je pitanje da li će se taj klub održati. 

Što se tiče Britanaca, nema tko nije uvjeren da će se oni u Europskom parlamentu zadržati vrlo kratko, Ipak, tko zna što se može preokrenuti. Farage je pregovarao sa Salvinijem da uđe u taj novi klub, ali svjestan je toga da mu Britanci nisu baš dali mandat da se udružuje s krajnjom desnicom. Lega Mattea Salvinija još bi i prošla, ali stranka Marine le Pen, u percepciji građana iz drugih zemalja, koliko god bili protiv stranaka srednje političke struje, ipak ne bi. Niti poljska, ultra društveno konzervativna Zakon i pravda, također ne bi rado s Marinom Le Pen. Ali - Marine Le Pen je pobjednica europarlamentarnih izbora u Francuskoj!  Još jedna mala anegdota vezana za ovu najdesniju grupaciju u novom Europskom parlamentu - Salvini i Le Pen, vođe tvrde desnice, su u izrazito prijateljskim odnosima s Kremljom.

Naziranje budućnosti

Kad procure kandidati za predsjednika Europskog parlamenta, znat ćemo kakva se koalicija stvara, a znat ćemo i odnos prema važnim pitanjima za regiju - od odnosa prema Rusiji i Americi, do odnosa prema Balkanu. Što se tiče odnosa prema Balkanu, nema smislila plakati nad vječnim orijentalističkim patroniziranjem regije iz Bruxellesa.

Nova agenda za proširenje Europske komisije bila je gotova i odobrena dva mjeseca prije europskih izbora, ali nije objavljena kako ne bi negativno utjecala na raspoloženje građana Unije i njihovo daljnje skretanje udesno. Agenda je dovoljno maglovita da dozvoljava napredovanje Srbiji i Crnoj Gori, Bosni su dani uvjeti koje ne može ispuniti pa će vjerojatno nastaviti stagnirati, a jedino što se stvarno može konkretno očekivati jest otvaranje  pregovora Sjevernoj Makedoniji i Albaniji.
Europski parlament imat će veliku ulogu oko proširenja. Medjutim, upozorila je jedna bivša eurozastupnica iz starih zemalja Unije,  još uvijek ne znamo kakav će biti okvir za suradnju između političkih grupacija. To ćemo znati  ćemo tek nakon izbora predsjednika Europskog parlamenta. Ne znamo niti kakvi su ljudi izabrani, koji su im stavovi i interesi. U ovom momentu za oko 70 novih zastupnika nitko ne zna tko su, što su, i koji su im planovi. Tko zna što taj novi, ili nova, misli o proširenju, i je li ga to uopće zanima.

Važno je iz kojih zemalja dolaze - francuski ili njemački glasovi u praksi su jači od glasova iz malih zemalja. Zastupnici iz malih zemalja mogu uvijek biti za proširenje, a onih iz velikih mogu i ne moraju. “Parlament jest desniji, to je činjenica. Ako je Sarkozyeva Francuska bila protiv proširenja, što možemo očekivati od ove, gdje je Le Pen tako jaka?”, kaže ta iskusna političarka.

Stari saziv Europskog parlamenta zaključit će svoj petogodišnji mandat 1.VII 2019, a dan poslije novi će saziv održati svoju konstituirajuću sjednicu. Tada počinje nova runda.