Od bratske hajke do oficijelne neutralnosti

U kojoj mjeri se promjenio odnos u medijima u Srbiji prema Crnoj Gori, prilično plastično pokazuju događaji u drugom dijelu 2015. godine u Crnoj Gori. Sa jedne strane, pokazalo se da u Srbiji još uvijek postoji snažno uvjerenje da je Crna Gora dio „srpskog etničkog prostora“. Sa druge strane, pokazuje se svojevrsna uzdržanost kod mnogih medija, nekarakteristična za period vladavine „demokrata“.

U kojoj mjeri se promjenio odnos u medijima u Srbiji prema Crnoj Gori, prilično plastično pokazuju događaji koji su obilježili političku situaciju u drugom dijelu 2015. godine u Crnoj Gori. Sa jedne strane, pokazalo se da u Srbiji još uvijek postoji snažno uvjerenje da je Crna Gora dio, 'ajmo to nazvati, „srpskog etničkog prostora“ i da je aktuelna vlast u Podgorici, posebno oličena u liku Mila Đukanovića, ta koja nasilno i protivno većinskoj volji građana Crne Gore, onog dijela koji se uobičajava nazivati „pravoslavnim“, odvaja ih od svoje matične etničke pripadnosti srpskom narodu. Otuda se svaki atak u Crnoj Gori na Mila Đukanovića i njegovo okruženje dočekuje u Srbiji afirmativno, sa neskrivenom podrškom u javnosti i većini, čast izuzecima, medija.

Sa druge strane, kada su mediji u pitanju, pokazuje se svojevrsna uzdržanost kod mnogih medija, nekarakteristična za period vladavine „demokrata“, što pokazuje, ipak, da postoji veliki uticaj politike na medijsku scenu u Srbiji.

Kurs Aleksandra Vučića da se Srbija ne miješa u unutrašnje stvari drugih država, na neki način, odrazio se i na medije.

Pored toga što daje ton sopstvenoj partiji, svjesnoj da parazitira na njegovoj harizmi, očigledno da se taj stav održava, u većoj ili manjoj mjeri, na javnu riječ.

Kako u Srbiji više od kvarat stoljeća podzemno djeluje vrlo jaka konzervativna, nacionalistička, antireformska struja, ovo se ne odnosi na dio javnosti i medija koji su prepoznatljivi po otporu integracijama Srbije i potezima koje vuče Aleksandar Vučić, vezano za bliže okruženje i vezano za snažnu posvjećenost evropskim integracijama.

Mogli bismo tu dodati i treći elemenat, a to je iracionalna ljubav Srba prema Ruskoj federaciji i njenom autoritarnom vođi. Ovo je važno naglasiti jer imam osjećaj da se u globalnim relacijama, većinom reakcije javnosti rukovode odnosom prema Rusiji i Vladimiru Putinu, kao otjelotvorenju jake Rusije u njihovim glavama.

Osim poslovičnog antagonizma prema Americi i zapadu, vrijednostima zapadne civilizacije, to je jedan od glavnih razloga za prilično nedobronamjerno izvještavanje o pozivu NATO saveza Crnoj Gori za punopravno članstvo. Otuda se, u analizama članstva Crne Gore u NATO savezu, više bavilo Rusijom i njenom reakcijom, od suštinskih razloga za pristupanje Crne Gore NATO savezu. Svejedno što je kao jedan od razloga u crnogorskoj percepciji benefita članstva u NATO figuriralo neutralisanje opasnosti od susjeda, uz obaveznu remiscenciju na 1918. godinu i aneksiju Crne Gore od strane Srbije.

Iako su se u Srbiji protesti Demokratskog fronta, započeti 27. septembra u Podgorici, predstavljali kao borba za fer izbore koji dolaze u 2016. godini, potpuno je bilo jasno da su oni posljedica dva veoma važna i sudbonosna događaja za Crnu Goru.

U javnu raspravu je pušten Nacrt zakona o slobodi vjeroispovjesti, koji u velikoj mjeri određuje mjesto vjerskim zajednicama u crnogorskom društvu, sankcioniše mnoge djelatnosti crkvenih zajednica koje spadaju u zloupotrebu vjere i rješava na zakonit način pitanje sakralne imovine i vlasništva nad njom. Takođe, Crna Gora je krajem godine očekivala poziv NATO saveza za punopravno članstvo u njemu, koji je konačno i stigao 02.12.2015. godine.

Vrijeme je pokazalo da ova dva događaja, ne samo da su potpomogla omasovljenje protesta, već stoje u njihovoj osnovi.

Ja ću proteste Demokratskog fronta (DF) tretirati kao dio antiNATO kampanje, što oni dobrim djelom jesu, i u tom kontekstu ću se baviti i informisanjem srpske javnosti o tim događajima.

Korektnost i iskrivljenja

U januaru 2015. godine, većina medija u Srbiji objavljuje riječi Amfilohija Radovića, mitropolita SPC, izgovorene nakon dočeka nove godine po julijanskom kalendaru, da je NATO "nacionalfašistički pakt koji nastavlja delo Adolfa Hitlera I Benita Musolinija".

Komentarišući mogućnost da Crna Gora do kraja godine dobije pozivnicu u NATO, mitropolit Amfilohije je rekao da vlasti mogu da govore šta hoće, ali da je teško očekivati da Crnogorci odluče da uđu u Alijansu [1].
Istog mjeseca Politika prenosi podgoričku Pobjedu: „Šef crnogorske diplomatije Igor Lukšić demantovao je pre dva dana izjavu američkog senatora Кristofera Marfija da su Rusi nudili Crnoj Gori milijarde dolara za rusku vojnu bazu na crnogorskoj obali, navodeći da dve zemlje nikada nisu razgovarale o vojnim bazama na crnogorskoj teritoriji“  [2].

Boško Jakšić u emisiji „Zumiranje“ kaže: "Mi smo od 2001. govorili veoma iscrpno o evroatlantskim integracijama i u tom trenutku je podrška članstvu u NATO-u bila vrlo neobična s obzirom na to da su rane od bombardovanja bile sveže. Danas, kada je bombardovanje daleko za nama, pominjati NATO u javnom diskursu postaje izdajnički.“ [3]. „Setimo se kako je ruski ambasador u Beogradu reagovao kada je Crna Gora saopštila želju da uđe u NATO. Rekao je da sve ruske rakete stavljaju Crnu Goru na nišan“ – dodaje Jakšić – „Ako posmatramo izjave koje dolaze iz naučnih krugova ili instituta, bivših vojnika i generala, sve češće se pominje da EU nije za Srbiju, već da nam je mesto u evroazijskoj federaciji, sa panslovenskom i panpravoslavnom braćom“.

U martu mjesecu većina medija je prenijela informaciju agencije Tanjug, preuzetu od Slobodne Evrope: „Izjava francuskog predsednika Fransoa Olanda o zaustavljanju širenja NATO-a u ovom trenutku, koja je u crnogorskoj javnosti otvorila pitanje da li je mislio i na državu koja je u procesu pristupanja. Iz njegovog kabineta je pojašnjeno da Crna Gora, kao i ostale zemlje kandidati, ne ispunjavaju uslove za prijem u NATO“ [4].

Većina vodećih medija u Srbiji je korektno prenosila Tanjugove informacije, izbjegavajući dodatno njihovo komentarisanje.

Međutim, posredno je, kroz druge tekstove, koji nijesu direktna informacija, ovakva i slične informacije korišćene za diskreditovanje crnogorskog pristupanja NATO savezu. Dodatno, takve stavove, potkrijepljene su Betinom informacijom da je portal Politiko u tekstu pod nazivom "NATO ide u rat - zbog Crne Gore", pisao o „neslaganjima unutar Alijanse po pitanju primanja novih članica u trenutku ukrajinske krize i sukoba s Rusijom“ [5].

Nesumnjivo je i da pitanje izbora izvora donekle govori i o odnosu prema NATO integracijama Crne Gore.

U maju mjesecu svi mediji su prenijeli izjavu poslanika ruske Državne dume Mihaila Vladimiroviča Degtjareva, koji je izjavio da će Crna Gora, ukoliko eventualno uđe u NATO biti legitimna meta ruskih raketa. „To je, pre svega, sramota Mila Đukanovića. On je izdajnik ne samo ruskog naroda, već i naroda Crne Gore, jer zbog takvih sramnih sankcija sada su svi Rusi usmereni protiv čitave Crne Gore, iako narod Crne Gore voli Ruse. Zbog toga Đukanovića što pre treba smeniti sa vlasti, a ako do toga ne dođe, to će dovesti do situacije da se uništi Crna Gora i to će na kraju rezultirati njegovim svrgavanjem, ali je pitanje da li će biti kasno” [6]. Koincidencija ili ne, budući događaji će pokazati da je takav scenario stvarno postojao.

U redakcijskom komentaru list Danas piše: „Milo Đukanović skoro je rekao da je NATO, uz EU, jedini garant stabilnosti na Balkanu. Razmere i oblici prisustva alijanse u zemljama regiona su različiti. Iako za NATO Balkan trenutno nije prioritet, realnost je da taj savez u regionu dominira i da, zaista, nema alternativu. Sve drugo su mitovi [7]. Dok nedeljnik Vreme, u svojoj analizi prisustva NATO-a na Balkanu, prenosi riječi Marka Milačića, koje se mogu smatrati kao opšti stereotip u Srbiji kad je u pitanju vlast Mila Đukanovića u Crnoj Gori: „Đukanović je savršena marioneta Zapada, idealan tip poslušnog lokalnog autokrate,negdje na periferiji. Sve zadatke je odradio ili odrađuje kako se očekivalo tamo: od svrgavanja SlobodanaMiloševića, preko priznavanja Kosova, uvođenja sankcija Rusiji oko Krima, guranja zemlje u NATO… Vašington takav "stav" cijeni – dok je rok trajanja na snazi..." [8].

U julu Danas donosi intervju sa Svetozarem Marovićem, predsjednikom političkog savjeta DPS-a, pod naslovom „Crna Gora ulazi u NATO na dobrobit svih“, u kojem Svetozar Marović izjavljuje da je NATO "državni prioritet Crne Gore. Mi vidimo u tome garanciju njene bezbjednosti i stabilnosti, pobjedu nad vjekovima ratova, mržnje... Mi ne želimo biti u savezu protiv bilo koga osim u savezu za očuvanje mira i dobra u crnoj Gori i svih u regionu“ [9].

Krajem jula većina medija prenosi vijest agencije Tanjug u kojoj ministar spoljnih poslova i trgovine Mađarske, Peter Sijarto kaže "Crna Gora je spremna za NATO" [10]. Dan kasnije Tanjug objavljuje reakcije u Crnoj Gori na izjave mitropolita Amfilohija Radovića da je NATO "glavni kuvar pokolja i naslednik nacifašizma". U Tanjugovoj informaciji se korektno prenose reakcije Igora Lukšića, šefa diplomatije Crne Gore, Dragana Radulovića, predsjednikla Matice Crne Gore i drugih.

U avgustu je zanimljiv autorski tekst Vuka Draškovića u listu Danas [11] "U NATO, odmah!". U tom tekstu Drašković se ne bavi Crnom Gorom, ali je tekst zanimljiv kao usamljeno mišljenje na javnoj sceni, kao i po uvrijedljivim reakcijama na njegov račun. Ovo naglašam kao opštu sliku u kojoj je moguće smjestiti odnos srpske javnosti prema NATO članstvu, uključujući i članstvo Crne Gore kao čin izdajstva pravoslavlja i panslavizma. To se naročito odnosi na tzv. desničarsku štampu i portale.

U intervjuu za ruski sajt "Pravoslavlje", koji je prenijelo više medija, mitropolit SPC Amfilohije je naveo da je zapadna civilizacija, bazirana na ideji paganskog Rima i primata rimskog episkopa, nosilac novog viđenja svijeta, novog svjetskog poretka - ne samo državnog i socijalnog, nego i nove etike, pogleda na svijet i načina života. „Rekao bih da iza takve vrste antihrišćanstva izviruje nos satane - satanizam, koji se ispoljava sve jasnije i jasnije, koristeći sva savremena sredstva i namećući se svetu. To je kristalno jasno i ne radi se tu o nekakvoj svetskoj zaveri. Jedina snaga koja obedinjuje narode Balkana i Rusije je pravoslavna crkva, a da bi se pokorili ti ne mali prostori i zavladalo njima, ne samo geografski, nego strateški i ekonomski - treba im uzeti dušu". Još je dodao da su „Makedoniju, kao i Ukrajinu i savremenu Crnu Goru napravili komunisti sa crnogorskom nacijom i crnogorskim jezikom, a sada hoće i svoju "crnogorsku crkvu" i da „Zapadu nije dovoljno samo da uspostavi granicu između Srbije i Crne Gore, nego ih je potrebno ubediti da nisu jedan narod, isto kao i Rusiju i Ukrajinu“ [12].

"Punopravno članstvo u NATO je strateški cilj i predstavlja istorijsku šansu da svojoj zemlji, našim građanima i budućim generacijama obezbijedimo sigurno i dostojanstveno mjesto u porodicu razvijenih demokratskih država i naroda", stoji u Predlogu rezolucije čiji je inicijator vladajuća Demokratska partija socijalista, a prenosi list Danas [13].

Predsjednik Demokratske narodne partije i jedan od lidera Demokratskog fronta, Milan Knežević, predložio je na sastanku dijela opozicije sa mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem stvaranje anti-NATO koalicije u Crnoj Gori, prenosi beogradski Kurir [14].

Knežević je predložio da anti-NATO koaliciju sačinjavaju Socijalistička narodna partija, Nova srpska demokratija, Demokratska narodna partija, Demokratska Crna Gora i Demos. Van tog saveza ostao bi Pokret za promjene, koji se programski zalaže za članstvo u Alijansi.

Formalni razlog sastanka Amfilohija sa opozicijom bio je razmjena mišljenja o Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovesti, kojem se snažno protivi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori,- kaže se u tekstu Kurira.

„Ukoliko bi eventualno bio održan referendum za članstvo u NATO savezu, većina građana Crne Gore, njih 52 odsto, podržala bi članstvo države u tu bezbednosno-političku organizaciju, pokazuje najnovije istraživanje Ipsos stratedžik marketinga. U odnosu na junsko istraživanje Ipsosa broj građana koji bi glasao za priključenje NATO-u je porastao za pet odsto, a u odnosu na februar 2015. podrška članstvu povećana je za više od deset odsto.Istraživanje Ipsosa sprovedeno je od 11. do 18. septembra na uzorku od 1.100 građana“ [15].

„Jer, sloboda je glupost, tlapnja, iluzija, varka. Nema ničeg boljeg nego biti mali narod u okrilju velikog carstva. Džaba "Gorski vijenac". Džaba gusle. Opiranje je sport za budale, mudrost je biti podanik. U turskom carstvu, u austrougarskom, u Trećem rajhu, u komunizmu, u postkomunizmu, u tranziciji, u globalizmu“ piše u svojoj kolumni Mirjana Bobić-Mojsilović, u Večernjim novostima [16].

Jesenji podgorički protest u u beogradskom medijskom tretmanu

Već sam naveo da su protesti DF-a u Podgorici, koji su počeli 27. septembra i koji su kulminirali 18.10.2015. sukobom demonstranata sa policijom, u osnovi bili podstaknuti otporom NATO integracijama Crne Gore i otporu donošenju Zakona o slobodi vjeroispovjesti, iako su mediji u Srbiji pretstavljali ih kao građanske proteste protiv diktatorskog režima Mila Đukanovića. Čak su naslovi u mnogim novinama sugerisali da se radi o crnogorskom „petom oktobru“.

Tekstove pod senzacionalističkim naslovima "Gotovo je: Crna Gora se digla protiv policijske hunte diktatora Đukanovića“, "U Crnoj Gori dramatično: Milo Đukanović pobjegao avionom iz zemlje", "Vlast u panici: Policija otkazuje poslušnost i odbija da interveniše protiv demonstranata" prenijelo je više srpskih medija.

Portal Pravda objavljuje tekst sa naslovom "Crna Gora pred ratom" u kojem se navodi da je "crnogorska policija u subotu dvaput nasilno razbila mirne proteste DF-a u centru Podgorice".

Od visokotiražnih dnevnika prednjačili su Kurir i Večernje novosti. Naslovi govore rječito o načinu na koji se informisalo o događajima u Crnoj Gori: „HAOS U PODGORICI: Policija tukla Medojevića i potpredsednika Skupštine Radulovića!“ [17], „Rusija zabrinuta zbog prebijanja naroda u Crnoj Gori“ [18], „DIKTATORA MORAMO DA OBORIMO Mandić: Danas novi protesti, da dođu građani iz cele CG“ [19], „Padaju barikade u Crnoj Gori, policija se pridružuje demonstrantima!“ [20], „ULTIMATUM ĐUKANOVIĆU: Panika u vlasti, ponovo suzavcem na građane!“ [21], „SUBOTA DAN D U CRNOJ GORI: Milo Đukanović će završiti kao Milošević!“ [22], „PROTESTANT IZ PODGORICE ZA KURIR: Večeras rušimo vlast! Pojedinci se bogate dok narod skapava!“ [23], „UJEDINILA SE CRNA GORA PROTIV MILA“ [24], „ODZVONILO ĐUKANOVIĆEVOJ VLADI: Ako Milo pokuša da nas zaustavi, biće krvoprolića!“ [25], „CRNOGORSKA OPOZICIJA UPOZORAVA: Milove pristalice će nas gađati petardama, ne dovodite malu decu!“ [26], „Šef NATO u Crnoj Gori: Dočekali ga “Kazačok” i “Kaljinka” [27], „Vlast šalje provokatore na proteste protiv režima“ [28], „Vasiljević: Spremane i likvidacije!“ [29], „Novi protest DF u nedelju u Podgorici: Obruč oko Mila“[30], „Dve kolone ruše Mila“[31], „Milo mora što pre da ode!“ [32]...

Da je i poslenicima javne riječi u Srbiji ipak bilo jasno da su demonstracije imale antiNATO karakter govori i naslov "Protesti su već uspeli: Milov režim diskreditovan, ugrožen prijem Crne Gore u NATO” [33].

Aktivno je bilo i srpsko izdanje ruskog prodržavnog portala Sputnjik, čiji je novinar bio među uhapšenim demonstrantima u Podgorici.

Analizirajući događaje u Podgorici, portal Srbija Danas ocjenjuje kako je "okidač svega" ulazak Crne Gore u NATO savez.

Ono što je zanimljivo u pisanju beogradskog Kurira jeste bliska povezanost ovog dnevnog lista sa podgoričkim Vijestima. Gotovo redovno je Kurir prenosio, ne samo vijesti iz podgoričkog dnevnika, već i kolumne, komentare vlasnika i glavnog urednika... Imao se osjećaj da je u toj saradnji postojalo nešto više od pukog prenošenja informacija.

Svetislav Basara, u svojoj redovnoj kolumni u Danasu, piše o demonstracijama DF-a u Crnoj Gori i reakcije vlasti: „Šta se, dakle, događa u Crnoj Gori? Kako za koga! I od slučaja do slučaja. Za odštampotine tipa "Kurira" i "Novosti", recimo, dole je "sve gotovo", "naši" su zbacili izdajničku vlast, a Milo je specijalnim avionom, sa sve sanducima zlata, pobegao u nepoznatom pravcu. Na osnovu, pak, pisanija malo ozbiljnijih novinčina ne može se ništa pouzdano zaključiti. Ja sam, štaviše, pre desetak dana nekim književnim poslom bio na licu mesta, doduše u Primorju, a ne u Brdima i ništa pouzdano nisam zaključio. Ruku na srce, nisam se nešto naročito ni trudio. U principu se ne mešam u unutrašnje stvari suverenih država, a i država Srbija je sledila moj primer. Zabavila se o svom jadu i - kako bog dobrosusedskih odnosa i zapoveda - mudro stoji po strani.“[34]

U kojoj mjeri su neki mediji vodili pravi propagandni rat protiv crnogorskog premijera govori tekst u beogradskom Kuriru pod naslovom „PONOSAN NA RATNU PROŠLOST SVOG PRETKA - Deda Mila Đukanovića bio četnički komandant“  [35]. Blažo Đukanović, o kojem piše Kurir, nema nikakve rođačke veze sa Milom Đukanovićem. Milov đed Blažo je umro 1941. godine, pa nikako nije mogao biti četnički komandant Blažo Đukanović, „koji je kao saradnik okupatora, tokom italijanske okupacije Crne Gore, potpuno slobodno živeo na Cetinju“ i dobijao platu od okupatora i koji je „ubijen, zajedno sa Bajom Stanišićem, prilikom partizanskog napada na glavni četnički štab u manastiru Ostrog“. Uostalom, Blažo Đukanović, četnički komandant, vodi porijeklo od Zvicera, a Đukanovići, porodica Mila Đukanovića, potiče sa Čeva. To se u Crnoj Gori veoma dobro prepoznaje, pa je navedena laž očigledno namjenjena srpskoj čitalačkoj publici.

Sredinom oktobra Crnu Goru je posjetio Generalni sekretar Severnoatlantske alijanse, Jens Stoltenberg. Većina medija je prenijelo agencijsku vijest „da raste podrška za članstvo Crne Gore u NATO“. "Članstvo Crne Gore u NATO bilo bi značajno i za region u cilju političke stabilnosti jer kada su se Slovenija i Hrvatska pridružile Alijansi to je doprinijelo stabilnosti u regionu", kazao je Jens Stoltenberg. Kada je riječ o podršci javnosti za članstvo generalni sekretar NATO-a je rekao da "jake podrške mora biti".“ [36]

Od zanimljivijih „analiza“, na stranicama Večernjih novosti objavljen je tekst koji potpisuje Dragana Trifković, generalni direktor Centra za geostrateške studije i koji odražava stereotipe kojima se, uglavnom, bave mediji u Srbiji, pod naslovom „Dragana Trifković: Iz Mila govori strah“. „Ukoliko bi danas neko postavio pitanje Milu Đukanoviću ko je odgovoran za razorni zemljotres 1979. godine u Crnog Gori, on bi bez zadrške odgovorio da su Rusi i "velikosrpski nacionalisti" za to krivi“, nadahnuto piše Dragana. Pa nastavlja: “S obzirom na to da je političku karijeru utemeljio na pokušaju preumljavanja Srba iz Crne Gore u Crnogorce, odnosno vođenju otvorene antisrpske politike, to više nije pitanje ni stava, nego prosto navike.“

Sa stereotipima kao posljedicom „ispiranja mozgova“ teško je polemisati. Kao neko ko je ušao u sedmu deceniju svedok sam preumljavanja posljednjih 30-tak godina, ali ne te vrste koju pominje Dragana. No, umjesto polemisanja o ovakvim propagandnim stereotipima bolje je navesti rečenicu koja na najbolji način odražava ideološko odredište Dragane i većine dragana po srpskim medijima: „Uzroci nemira nisu Rusi, jer za razliku od Zapada oni nikada nisu koristili podmukle metode razaranja drugih država organizovanjem prevrata, već su se zalagali i zalažu se za poštovanje međunarodnog prava, i istupaju protiv mešanja u unutrašnja pitanja drugih zemalja.“

I to otvara jednu drugu temu koja je bila predmet mnogih tekstova, analiza, medija u Srbiji. Naravno, i ne samo u Srbiji. A to je otvoreno miješanje zvanične Moskve u unutrašnje stvari Crne Gore direktnim prijetnjama, difamacijama i intrigama. Mogu da zamislim kakva bi bila reakcija manje – više svih medija u Srbiji da se, kojim slučajem, zvanični Vašington miješao u unutrašnje stvari Crne Gore ili Srbije, svejedno. Ovako, sve što radi Moskva postaje prihvatljivo, u njenom direktnom miješanju se ne prepoznaju „ugrožavanje suvereniteta“, „miješanja u stvari druge države“ i slično, već to „Moskva štiti svoje legitimne interese“. I to je nešto što obelježava pisanje skoro svih medija u Srbiji, od ukrajinske krize do poziva Crnoj Gori za pristupanje NATO savezu!

Simpatije na strani Moskve

Iako su agencijske vijesti na relaciji Moskva – Podgorica prenošene uglavnom korektno u većini medija, čak kad su se mediji marginalno bavili tim odnosom, simpatije i pravo su bili na strani Moskve. Dragana će reći, ubijeđena da su iskonski motivi Rusije i nacionalista u Srbiji demokratija, ljudska prava i slobode: „Ruski zvaničnici, kao i srpska opozicija su diplomatski "podržali" proteste protiv jednog suštinski diktatorskog režima koji upravlja na silu i po tuđoj volji. Ta "podrška" se ogledala u jasnom iznošenju stavova vezanih za diktaturu, pritiske, oduzimanje prava i sloboda narodu. Ništa više ni manje od toga.“ „Najstariji dnevnik na Balkanu“, Politika, potrudio se da to učvrsti intervjuom sa Doris Pak, pod naslovom „Protesti su protiv Mila, a ne protiv NATO-a“ [37]. Koliko su oboje bili u pravu – pokazalo je vrijeme.

Odnos Podgorice i Moskve vidljiv je preko naslova koji su objavljivani. „Rusija upozorava Crnu Goru zbog članstva u NATO“ [38], „Kremlj: Podgorica pokušava da demonizuje Rusiju“ [39], „Moskvu brine preterana upotreba sile u Crnoj Gori“ [40], „Napadom na Rusiju Đukanović se pravda pred zapadom“ [41], „Rusi ne veruju nebu Crne Gore“ [42], „Crna Gora okrenula leđa Moskvi“ [43], „NATO otvara vrata Crnoj Gori uprkos protivljenju Rusije“ [44], „NATO u sredu zove Crnu Goru - prst u oko Rusiji“ [45], „TV Rusija: NATO progutao Crnu Goru, nema garancija da će to biti poslednja zemlja“ [46], „Moskva: Crna Gora treba da održi referendum o ulasku u NATO“ [47], „Moskva: Poziv CG u NATO pretnja po bezbednost Rusije“ [48]... samo su neki od naslova.

„Moskva je više puta ocenila dalje širenje Alijanse kao "provokaciju", dok zapadni zvaničnici, kao i vlada u Podgorici, tvrde da Rusija podstiče antivladine proteste u Crnoj Gori, nastojeći da osujeti napore te zemlje da uđe u NATO. Parlament Crne Gore je odlučio da zemlja treba da se pridruži Alijansi, a sprovedene su i reforme oružanih snaga i Ministarstva odbrane“ - piše Danas [49].

Bilo kako bilo, šefovi diplomatija svih 28 država-članica Alijanse složile su se da upute Crnoj Gori poziv 2. decembra 2015. godine. I to su prenijeli svi srpski mediji kao očekivani rasplet. Reakcije po medijima održavale su većinsko mišljenje u Srbiji. Mediji se, uglavnom, nijesu bavili onim što Crna Gora dobija članstvom u NATO, već geopolitičkim aspektom tog članstva i kakve su moguće reprekusije po Srbiju.

Nijesu izostale ni patetične prozivke i pozivanje na istorijske veze, vjeru, slovensko jedinstvo i slično.

Možda najbolji prikaz i stav sa kojim dijelim mnogo toga objavljen je u informaciji agencije Tanjug, koji prenosi analizu Mišela Halcela, profesora u Centru za transatlantske odnose na Džons Hopkins Univerzitetu, objavljenu na američkom portalu "Hafington post". Halcel piše: „Vođe NATO država, posebno predsednik Francuske Fransoa Oland nakon masakra u Parizu, nisu podlegle iskušenju da "nagrade" Rusiju za njihovu kooperaciju protiv Islamske države tako što bi uložile veto na slanje pozivnice Crnoj Gori za NATO... Mala Crna Gora ima ponosnu vojnu tradiciju, s obzirom da se u više navrata borila s Otomanskim carstvim, zatim Austro-Ugarskom u Prvom svetskom ratu i nacističkom Nemačkom u Drugom. Ipak, njene oružane snage od 2.000 ljudi se teško mogu okarakterisati kao pretnja Rusiji, čije se granice nalaze stotinama milja daleko, a između se nalaze još tri države. Najbliže rusko vlasništvo je niz vila za odmore, koje su bogati Rusi izgradili na crnogorskoj obali... Pre dve godine, kada je videla da se Crna Gora približava NATO-u, Moskva je tražila dozvolu da sagradi bazu u luci Bar, što je premijer Milo Đukanović glatko odbio... Putin zna da NATO, defanzivni savez, nikada nije imao ofanzivni plan, ponajmanje protiv Rusije... Ipak, uvećanje NATO-a je postalo "babaroga" u Kremlju, dok se Putin trudi da zadrži svoj autoritarni režim uprkos sankcijama koje su usledile nakon pripajanja Krima i pada cene nafte. Zbog toga je, tvrdi Halcel, Putin postao agresivniji u spoljnoj politici, kako bi skrenuo pažnju stanovništva šireći strah od agresora sa strane.“ [50].

 Slobodno se može reći da je portal E-novine vjerovatno jedini medij u Srbiji koji ima slične stavove. Bar koliko sam mogao da imam uvid u elektronske i pisane medije u Srbiji.

Možda ta činjenica na najbolji način odražava kakve su stavove imali mediji u Srbiji u vezi pristupanja Crne Gore NATO alijansi, kao i na kakav će način izvještavati svoju publiku o budućim događajima u Crnoj Gori, njenom odnosu sa Moskvom, eventualnim protestima...

Ono što je dobro, zvanična Srbija se trudi, izuzev povremenih nezgrapnih izjava predsjednika Srbije, da izbjegne svaku vrstu miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore. I to, na neki način, unekoliko doprinosi i pacifikaciji odnosa unutar same Crne Gore.

Miroslav Lazanski, u svojoj kolumni u „najstarijem listu na Balkanu“, opservira na temu članstva Crne Gore u NATO: „Crna Gora je dobila poziv da kao 29. država uđe u NATO. „Veliki dan za NATO i za Crnu Goru”, reče generalni sekretar alijanse Jens Stoltenberg. Ministar spoljnih poslova Crne Gore gospodin Igor Lukšić reče, zahvaljujući gospodinu Stoltenbergu na pozivu za NATO, „kako je to dobra vest za zapadni Balkan, jer to znači više bezbednosti i stabilnosti u regionu”. Ne znam kako je to zaključio gospodin Lukšić, koji je civilni vojni rok služio u Osnovnoj školi „Jugoslavija” u Baru, brisao tablu i donosio krede... Ulazak Crne Gore u NATO znači da će dodatna grupa crnogorskih oficira i diplomata biti na deviznim platicama. Što se tiče bezbednosti, Crnoj Gori ni do sada niko nije pretio, niti ugrožavao njen teritorijalni integritet... U vojnom smislu, NATO ulaskom Crne Gore ne dobija skoro ništa. Možda najviše 300 vojnika za „topovsko meso” u operacijama širom sveta i pod stranom komandom. Aerodromi i luke Crne Gore nemaju veliki kapacitet prihvata, pošto su standardi NATO-a, da bi im neka luka ili aerodrom bili i stalne baze, mogućnost prijema i logistike najvećeg broda i najvećeg aviona. A to su nuklearni nosač aviona klase „nimic” od 100.000 tona i transportni avion tipa „galaksija”. Jer „nimic” nema gde da pristane u Crnoj Gori. Može samo da ostane ispred luke. Ipak, NATO-u je politički važan ulazak Crne Gore, jer ako se ne širi – on stagnira." [51] 

Ako ništa, bar je Lazanski obesmislio nesuvisle tvrdnje da je teritorija Crne Gore bogom dana, pored onolike Hrvatske i Albanije, za NATO baze.

Ni pomena da će troškovi članstva u NATO-u za Crnu Goru iznositi oko 500 hiljada eura godišnje, „što je mnogostruko niže od sadašnjih izdvajanja za održavanje i razvoj pojedinih vojnobezbjedonosnih sektora, jer se smanjuju troškovi za naoružanje i razvijaju se samo neke oblasti, a o ostalim brinu druge države članice saveza“.

Ta suma od 500 hiljada eura adekvatna je samo godišnjoj plati, bez troškova opreme, naoružanja i sl. trideset – trideset pet vojnika.

Za zemlju koja ima oko 620.000 stanovnika, budžet oko milijardu i dvesta hiljada eura, samo po sebi se nameće da Crna Gora nije u mogućnosti stvoriti respektabilnu armiju koja bi odvratila eventualne agresore.

Čak i da zanemarimo što je članstvo u NATO pripadnost jednom kulturnom i političkom obrascu, što ga sačinjavaju najdemokratskije i najrespaktibilnije zemlje u svijetu. Smiješno zvuče optužbe Amfilohija Radovića i mnogih drugih da je organizacija u čijem su sastavu zemlje poput Danske, Holandije, Norveške, Belgije, Francuske, Engleske... fašistička ili da je Milo Đukanović diktator kome je potreban NATO da održi svoju diktaturu, pritom navijajući da se Crna Gora približi Putinovoj Rusiji.

Nije na odmet napomenuti da se u posljednje vrijeme u Srbiji često napominje od tzv. vojnobezbjednosnih stručnjaka da neutralnost zahtjeva respektabilnu i moderno opremljenu armiju. A to košta...

I završiću sa mišljenjima koja se rijetko mogu čuti u srpskim medijima i zato ih valja apostrofirati. Jelena Milić, direktorka Centra za evroatlantske studije, za „Blic“ kaže da je poziv Crnoj Gori dobra stvar za region u kojem je „Rusija želela da dominira“: „Pravoslavna crkva i Moskva neskriveno su se uplitale u suverene poslove Crne Gore. Rusija je željom za dominacijom na Balkanu provocirala EU, a poziv Crnoj Gori predstavlja poraz takve politike“ [52].

Umesto rezimea: Rogozinova pretnja bez presedana

U emisiji ,,Svet sa Sputnjikom“, koji zajednički uređuju Radio Novosti i redakcija ruskog portala Sputnjik, smještenog posred Beograda, potpredsjednik Vlade Ruske Federacije Dimitrij Rogozin, koji se u trenu završetka pisanja ovog teksta nalazi u službenoj posjeti Srbiji, direktno je zaprijetio da će Crnogorci, „kao deo srpskog, slovenskobalkanskog sveta“ dobro zažaliti zbog atlantskih integracija: „Žao mi je zbog svega što se dešava u Crnoj Gori. Oni će zbog toga zažaliti. Ne narod, nego mala grupa ljudi koja donosi odluke...“

Iako je bilo za očekivati da će Moskva nastaviti sa opstrukcijama prema Crnoj Gori, ovakva izjava prevazišla je sva očekivanja.

Radi se, nesumnjivo, o prijetnji koja može podrazumjevati i prijetnju životima čelnicima crnogorske države.

Ne znam kakva će biti reakcija medija u Srbiji, ali sam siguran, ako u njima postoji i trunka smisla za objektivnost, da ova izjava mora naići na osudu. Makar što Srbija mora imati svijest kakav će odnos Rusije biti prema njoj, ukoliko se Moskvi ne budu sviđeli neki potezi Beograda!