Ples po željama desnice

Predsjednički izbori u Hrvatskoj održat će se potkraj godine,no kampanja je više ili manje otvoreno, počela šest mjeseci prije, kad su u Hrvatskoj birali kandidate za Europski parlament. Ti, "europski izbori", bili su važni jer se vidjelo kakvo je prolazno vrijeme velikim strankama, i koja imena kotiraju, a koja padaju. Isto tako - koje ideologije, ideje funkcioniraju, a što se odbacuje. I stvarno, ovaj put su baš ti - neka vrst pripremnih izbora - izbacili rezultate, koji odlično ocrtavaju što se događa.

U Hrvatskoj, politička scena još uvijek je obilježena dvjema velikim strankama, desnom i lijevom. To nipošto nije više čest slučaj u drugim zemljama, od Italije, gdje se tradicionalna politička konstrukcija odavno urušila, preko Madjarske, Češke, Slovenije, Srbije. U Hrvatskoj se duopol još drži, još se građani u priličnoj mjeri identificiraju s jednom od dvije opcije, i mogu reći između njih dvije koja je lijeva, a koja desna. Druga je stvar, uistinu neobična, jest da stvarno vrijedi anegdotska podjela -  SDP je pristojniji, ali pun teških glupana, kolosalnih nesposobnjakovića, koji se kao takvi pokažu svaki put kad se nađu na nekoj funkciji. Na drugoj strani, HDZ je kaotičan skup podijeljenih neoficijelnih frakcija, od pravih bandi pa do dijelova uljuđenog građanskog centra, kakav je sada u uskom krugu oko Andreja Plenkovića. Ali u toj masi koju okuplja HDZ, ipak se mogu naći i neki kvalitetni eksperti, kad je državi potreba. Makar je tako bilo do sada, a i to se događa samo ako autokratski lider drži frakcije pod kontrolom.

Te su dvije političke stranke istakle svoja dva kandidata, i velika je vjerojatnost da će se oni naći u finalu. To su sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, iz HDZ-a s jedne, i bivši premijer Zoran Milanović s druge strane, ispred SDP-a. 

Treći jak kandidat je popularni pjevač Miroslav Škoro, koji nastupa kao nezavisan, a podržavaju ga desne frakcije HDZ-a, i neki moćni izvanpartijski akteri na desnici. Njima je cilj rušenje plenkovićevskog centra. Moguće je i da se u finalu nađu sadašnja predsjednica i pjevač Miroslav Škoro!  To bi bio scenarij koji bi za posljedicu mogao imati krš i lom unutar HDZ-a! Na prvi pogled to bi se vidjelo kao  obračun teške, klerikalne desnice s onom plenkovićevske struje.

Kontradiktornosti se ne broje

Desnica je u svim našim krajevima, bez obzira na državne granice, ultrancionalistička, i koketira s mračnim radikalizmom. Ali, nije sve kako izgleda, Sadašnja hrvatska predsjednica razumnija je, manje ekstremna, kooperativnija nego što je njena slika u javnosti. Najtočnije bi bilo reći da je  ona izvanredno ambiciozna, živa volja, i spremna kao malo tko  na skoro sve šeme koje vode cilju - tako je koristila ekstremnu desnicu, onda je se tako odrekla, i tako sad radi izlete ovamo - onamo po ideološkoj karti, kako je volja, i pomalo zbunjuje svoje birače. Malo im je već i nerazumljiva, više ne znaju što ona hoće, što je rekla, što nije, je li voli Thompsona ili ne voli, je li za dom spremni stari hrvatskih pozdrav, ili nije - toliko kontradiktornih izjava, tko će to više pratiti.

To se vidi i u anketama. Kog god da se pita u Hrvatskoj, ljudi misle da će izbore dobiti ona, ali ipak Grabar Kitarović ulazi u utrku s najmanjim procentom odobravanja bilo kojeg hrvatskog predsjednika koji je tražio reizbor. Prije nje, Ivo Josipović je imao u anketama podršku od 83 posto, pa ga je Kolinda ipak bila pomela.   

No, na toj, ideološkoj fronti unutar HDZ-a  vode se istinski teške borbe. Kolindin cilj je da što prije eliminira Škoru, i zato se upustila u bitku za najdesniji segment. Rano eliminiranje Škore ključno je zato jer bi to signalizirao da se HDZ konsolidira oko umjerene struje, a ako Škoro ostaje među favoritima, znači da bitke nisu gotove. Padne li Kolinda, znači da Plenković ne kontrolira HDZ. 
U tom ključu treba gledati na niz skandaloznih epizoda u zadnje vrijeme. Grozan je njen nastupni intervju proustaškom i posve marginalnom listu Hrvatski tjednik, gdje se napričala ludosti o tome je li za dom spremni ustaški li stari hrvatski pozdrav, je li Pavelić bio dobar ili loš i slično.. Sve što je tamo nadrobila jedna je sramota. Ali - nastojala se ulizati dijelu publike koji je sada zapasao Miroslav Škoro i također, neutralizirati desni udar na Plenkovića.

U isto vrijeme, kad je Grabar Kitarović davala taj intervju,  gradonačelnik Splita, inače Plenkovićev čovjek od povjerenja, dopustio je da usred Splita i to još dok je pun turista, defilira taj neki izvjesni Marko Skejo i njegovih 10-20 ustaša, koji se kunu u Pavelića.

Dakle, Plenkovićeva frakcija poručuje, ma nismo mi protiv krajnje desnice, mi ne zabranjujemo, nema razloga da se okrećete Škori. Međutim, to šteti i Kolindi, jer se mnogi potencijalni birači plaše i žacaju takvih ekstrema. Oni što bi zaokružili Kolindu žele status quo, i nekako intuitivno naslućuju da Grabar Kitarović ima granice. Te granice joj postavljaui međunarodni faktori i ona je dovoljno prisebna da to shvati i prihvati. Kolinda nije opasna. Ona voli nogomet i druge sportske  uspjehe, ona voli pjevati, ona je izvanredno ekstrovertna kad se sretne s drugim državnicima. U samoj Hrvatskoj nju regulira i amortizira Plenković. Na primjer, nakon intervjua Hrvatskom tjedniku, Plenković je kritizirao njen izbor proustaškog ekstremističkog tjednika, ali je rekao - mi, HDZ, čvrsto stojimo iza nje. Dakle, poslao je poruku normalnim biračima da ju drži pod kontrolom.

Ipak, to bacanje u ralje najekstremnije desnice i lutanje ovamo-onamo vrlo je rizično. Vjerojatno će se izvući, najvjerojatnije i pobijediti, ali je vrlo, vrlo opasno, lako se tu noga zapltee, lako se okliznuti. 

Pjevač i spin majstori

Miroslav Škoro, na primjer, nikad ne bi dao intervju Hrvatskom tjedniku, on bi malo balansirao. Škoro je bistar tip, i nije samo jako uspješan i poznat pjevač, nego je i biznismen, a osim toga je i doktorirao na ekonomiji, i oženjen je Kanađakom. To mu sve daje jednu širinu. Dosad čak i nije davao specijalno huškačke izjave, ništa što bi lijevi portali mogli razvući u naslove. Na primjer, ograđuje se od Thompsona - na čije se pjesme predsjednica u ritmu njiše i pjevucka ako ih sluša u društvu. Na pitanje o dvojezičnim pločama u Vukovaru, Škoro kaže da se zakon treba poštivati, ali da se radi o izranjavanom gradu, pa da treba biti oprezan., itd i tome slično. Pazi što govori, jer zna da mu treba i centar.  

Ali - iza Škore su dva spin doktora koji su prošli put doveli Kolindu Grabar Kitarović do Pantovčaka, gdje su smješteni Predsjednički dvori i tamo je vodili.

Izbornu pobjedu izborio joj je ideološko ektstremistički novinar, Velimir Bujanec, čiju TV emisiju tri puta tjedno na mreži lokalnih televizija prati izvanredno veliki broj gledatelja. Bujica je daleko najgledaniji talk show vjerojatno u cijeloj regiji, jer Bujanec crni đavao - dobro vodi talk show, i dobar je manipulator.  Njegov utjecaj na biračko tijelo ogroman je. Bujanec je iznio i Kolindu Grabar Kitarović, i  jako povećao popularnost Zlatka Hasanbegovića. Dobro, Kolinda ima svoj kod ponašanja, a Hasanbegović je kompleksna, interesantna pojava, koja se ne može svesti na karikaturu. Ali, Bujanec je uspio ubaciti u Sabor kao zastupnika i izvjesnog Glasnovića,koji se jedva dade opisati, to je čovjek koji svojim suludim  izjavama, ponašanjem, nastupom, prijetnjama, izaziva samo stupor. A uspio! Sad je samo pitanje je li Bujanec izgubio svoj golden touch, može li i sa Škorom ponoviti uspjeh. Nije sigurno, jer Škoro veliki dio kampanje financira sam, a Grabar Kitarović ima neograničena sredstva. 

Druga ključna osoba u Škorinoj kampanji  je izrazito klerikalni zadrti desničar Mate Radeljić, zadužen za njene hiperdesničarske ispade. Radeljićev utjecaj je rastao i rastao, sve dok ga ona nije, na pritisak Plenkovića, i uz pomoć službi, makla s funkcije. E, tada počinje njegova osveta, objavljivanje prepiske mejlovima dok joj je bio savjetnik, i slično. “Joj, Mate, jesam li stvarno trebala maknuti Titovu bistu s Pantovčaka?”, navodno je povjeravala Radeljiću svoje navodne dileme. 

Tako je izrastao Škoro. I on sada pjeva i  pleše na tankoj žici između krajnje desnice i normale. Očigledno bi htio prema centru, ali ova dvojica uz njega kao i dijelovi HDZ-a koji su motivirali, pretežak su uteg. A i nema što raditi na centru! To mjesto je zauzeto. 

Kolinda ovisi o tome koliko može biti uvjerljiva onoj teškoj desnici u provinciji, tim ljudima koji ne žive najbolje, a koji su kontinuirano i dugotrajno indoktrinirani od lokalnih svećenika i usplamtjelih konzervativnih biskupa, izrazito društveno nazadnih i odsječenih od modernih tokova društva.
U jednakoj mjeri ovisi o tome koliko Plenković može biti uvjerljiv kad se obraća desnom građanskom centru da nju Kolindu, kad se povjerava Hrvatskom tjedniku, ne treba shvaćati ozbiljno. Oni dvoje zapravo, vode njenu kampanju, jer oboje ovise o njenoj pobjedi. Plenković je ljosnuo na izborima za Europski parlament. Odnosno, na tim izborima pokazao je da nema povjerenja u velmože svoje partije, i da oni nemaju povjerenja u njega.  Pobjeda Kolinde mu je jedina šansa da se održi. Naime, uskoro su i izbori za šefa HDZ-a. Tamo će Plenković imati vrlo tešku i vrlo ozbiljnu konkurenciju i veliko je pitanje hoće li se održati.

Šutnja je najbolja

Treći je kandidat pri vrhu, SDP-ov bivši predsjednik i bivši premijer, Zoran Milanović. Kad šuti, dobiva na popularnosti, jer ljudi misle, ajde dobro, makar nije kao ovo dvoje. Kampanja mu je za sad u redu, baš zato jer uglavnom šuti, a kad se javi, kaže nešto relativno pomirljivo. Ali, ne može on stalno tako, on teško kontrolira svoju prirodu. Koliko god da se suzdržava, ipak je još uvijek nedovoljno neartikuliran, nefokusiran, a jako samodopadan. Najnoviji biser bio je kad je komentirao zašto nije bio na proslavi Oluje u Kninu, naime da "nije htio davati preveliku važnost SAO Krajini". Od deset razloga koje bi ozbiljan čovjek mogao navesti, on navede taj. Stvarno, čovjek može samo slegnuti ramenima i okrenuti očima. 

Od njih troje, Kolinda bi nastavila kao i dosada, Milanović poručuje da ne bi dirao tzv predsjedničke ovlasti, a Miroslav Škoro poručuje da želi koncentraciju moći u funkciji predsjednika. Škoro bi vratio strukturu uređenja zemlje na onu kakvu je ustanovio Franjo Tuđman, dakle na jak predsjednički sistem upravljanja. Građani baš nisu o tome razmišljali, bilo bi zanimljivo vidjeti, ako će se Škoro održati na vrhu, da li su stvarno za to. 

Lica iz sjene i ''dark horse'' 

To su troje najvažnijih. Možda na jesen uskoči još pokoje ime, na primjer zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.  Ako i bude tako, sigurno je da Bandić nema namjeru u stvarnu  trku, nego bi time politički odigrao neku šemu, nešto zavrtio. 

Neki predviđaju da će se pojaviti jako ime  iz redova HDZ-a. Navodno, ide ta teorija, ako bi Grabar Kitarović, iz tko zna kojih razloga odustala - taj novi bio bi jako desno, ali iskreno, što bi kao glasači prepoznali,  a time bi bio i dovoljno jak da eliminira Škoru. Iza te ideje je velika kombinatorika. Nije nemoguća, ali nije jako vjerojatna.

Što stvarno jest čudno, je da od ponuđenih nema na ljevici nikog bitnog pored Zorana Milanovića. Ima nominalno, jer su prijavljene Katarina Peović, predsjednica Radničke fronte i Dalia Orešković.

Radnička fronta inspirirana je jugoslavenskim socijalizmom, i sami kažu da na izborima, koje čak i preziru, ne očekuju čudo. Za njih se radi o dobivanju platforme da kažu tko su i što,  to je tek "vid borbe", jer smatraju da "prave promjene ionako ne mogu doći na izborima u okviru kapitalističkog parlamentarizma", kao i da "društvene promjene neće doći podnošenjem amandmančića i prepucavanjem s lakejima kapitala u Saboru. Izlazak na izbore nipošto ne znači da imamo ikakve iluzije o kapitalističkom parlamentarizmu", itd, itd.

Dakle, nula bodova.

Druga kandidatkinja ljevice je bivša pravobraniteljica Dalija Orešković, koja je prošle godine, sve do europskih izbora bila velika medijska zvijezda, pozivana, pitana, artikulirana, normalna, urbana. No, ona je posve pogrešno odigrala pred europske izbore, i sad se svi i čude zašto se nije povukla i pričekala da joj joj se taj amaterizam i nedostatak procjene zaboravi. E, da je netko kao Dalija Orešković umjesto Milanovića, ali da je jak, a ne slab, taj ili ta bili bi zanimljiv.  No, nema takvog na horizontu.

Dakle, na desnici je zbilja velika gužva. Ako se pojavi netko novi, taj će samo rascjepkati glasove i pomoći Milanoviću.

Međutim - treba imati u vidu jednu stvar - kad Milanović izvali neki svoj biser, "zoranizam", on moblizira suprotnu stranu protiv sebe. Kad Kolinda nešto izvali, onda je vadi Plenković i smiruje biračko tijelo. Plenković mnogo manje antagonizira od Milanovića. 

Ako će se pojaviti još kojii kandidat ljevice, uzet će nekoliko glasova Milanoviću. Ako Milanović uđe u finale, i to je uspjeh. Ako ne pobijedi, nikom ništa, to neće štetiti SDP-u, neće imati tako katastrofalne posljedice kakve bi gubitak predsjedničkih izbora imao za HDZ.

Postoji i dark horse. Među nabrojane može se ugurati političar koji je napravio izvanredan uspjeh na europskim izborima, Mislav Kolakušić.

Kolakušića ideološki nije na prvi pogled lagano smjestiti, ali recimo da je on obrazovaniji, artikuliraniji, prihvatljiviji tip političara kakvog je ne samo na hrvatsku, nego i na regionalnu scenu uveo Ivan Pernar.

Inače, i sam, originalni Ivan Pernar kandidira  se za predsjednika. Kod njega je to pokušaj da se održi na površini,  da ne potone nakon katastrofalnog  kolapsa stranke Živi zid, u kojoj je bio jedan od lidera. Živi zid je uoči europskih izbora skoro zamijenio SDP na mjestu druge stranke u Hrvatskoj, ali su se javno i krvavo počupali oko toga tko će ići od njih u Brisel na odlično plaćeno zastupničko mjesto. Kako su jahali pod zastavom borbe protiv korupcije i privilegija povlaštenih, tu su izgubili mnogo pristaša, ako ne i sve. Sve to sada lovi u svoju mrežu bivši sudac Trgovačkog suda, i briselski europarlamentarac,  Mislav Kolakušić. Njegovo biračko tijelo najviše odgovara onome što je na međunarodnoj sceni poznato kao "žuti prsluci". To su ljudi  rasplinuto ogorčeni na sve i svja, osjećaju se besperspektivno, ne zanimaju ih ideologije, osjećaju se izdani od vladajućih stranaka. Ono od čega im se diže kosa na glavi je korupcija i slabo pravosuđe - a to je ono što je Kolakušić prepoznao i borbu protiv toga izdigao kao svoju zastavu.

Kolakušić je sada zastupnik u Europskom parlamentu i kako je otvoreno rekao, to je njemu platforma za osvajanje vlasti. Odnosno - on kaže da mu  je Brisel samo stepenica prema predsjedničkim izborima, a predsjednički prema premijerskoj funkciji. Najjasnije od svih on kaže -ja želim vlast. Želim vlast, vlast i nudim vam čvrstu ruku. Dajte mi tu vlast. 

Nije vjerojatno da može osvojiti predsjedničke izbore, ali bit će indikativno dokle dosiže bijes ovdašnjih, domaćih, žutih prsluka.

                                                           *****
                                                                   
Kako se stalno gleda da li će Hrvatska skrenuti prema orbanizmu ili se oduprijeti možemo reći da bi je, kako sada stvari stoje, dvojica kandidata pogurala prema orbanizmu, a to su Škoro i Kolakušić, a dvoje, Milanović i Grabar Kitarović, ostali bi u prostoru europski prihvaćene politike.

Rekao bih da će predsjednički izbori ipak potvrditi da u Hrvatskoj i nadalje postoji duopol  - jedna institucionalizirana desnica protiv institucionalizirane ljevice i da druge političke varijante još nisu dovoljno narasle.