Dvadeset godina od genocida u Bosni i Hercegovini
Srebrenički nespokoji
Dvadeseta godišnjica srebreničkog genocida - umjesto saosjećanja, samopropitivanja i težnje da ta stravična pouka potakne dobre namjere – u znaku je neprihvatanja istine i pokušaja da se činjenice učine drugačijim zarad varljivih političkih probitaka.
Obilježavanje dvije decenije od genocida u Bosni i Hercegovini izazvalo je političke nervoze, posebice, na liniji Srbija - Bosna i Hercegovina - Republika Srpska. Nemir među srpske političare s obje strane Drine unijela je, najprije, najava da će Velika Britanija povodom dvadesete godišnjice srebreničke tragedije podnijeti rezoluciju Savjetu bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija i prije nego se znao nacrt sadržaja.
Uslijedilo je hapšenje komandanta Armije Republike BiH na srebreničkom području Nasera Orića u Švajcarskoj, po potjernici iz Srbije. Orić je pred Haškim tribunalom pravomoćno oslobođen svih optužbi za ratne zločine.
Srbijanski premijer Aleksandar Vučić je rekao: »Kao predsjednik Vlade Srbije sam spreman da pognem glavu i pokažem kakav odnos imamo prema nevinim žrtvama, da bi Srbi mogli da idu uzdignutog čela». Istodobno, kazao je da Srbija ne smije da odustane od zahtjeva za izručenje Orića, jer je «krenuo na Zalazje da istjera Srbe i četnike iz njega». Vučić je dodao: «Imamo svjedoke, žive ljude, kad je Orićeva grupa zarobila osam osoba, među kojima je bila i jedna žena, koje su pobili». [1]
Pravosudno-političko-propagandni rat između Beograda i Sarajeva završen je izručenjem Orića bh. vlastima, što je ogorčilo vlasti u Srbiji i Banjoj Luci. Orić je izručen BiH jer je Tužilaštvo BiH argumentovalo da se protiv njega vodi postupak o istom slučaju na koji se pozivaju pravosudni organi Srbije. Taj postupak je star šest godina (šta li se do sada čekalo?) i biće pomno praćeno kako će postupiti bh. tužilaštvo.
Obilježavanje 20. godina od srebreničkog genocida biće, ipak, 11. jula. Naime, organizatori su najavljivali i odgađanje komemoracije ako Orić bude izručen Srbiji. Na kraju, i Vučiću je poručeno da je dobrodošao. U Potočarima se očekuje između 50.000 i 100.000 ljudi, a dolazak su najavile i visoke političke ličnosti iz inostranstva.
Hapšenje Orića dovelo je, uz ostalo, do otkazivanja posjete Sarajevu predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića. Došlo je i do raskola u Predsjedništvu BiH povodom Srebrenice i hapšenja Orića između predsjedavajućeg Mladena Ivanića i člana kolektivnog šefa države Bakira Izetbegovića, koji je tražio da Nikolić odgodi posjetu. Istodobno njih dvojica i treći član Predsjedništva Dragan Čović nisu postigli saglasnost da, kao prvoodgovorni državni organ za spoljnu politiku i međunarodni položaj BiH, uopšte razmatra pomenutu rezoluciju. [2]
Cijela priča dobila je i geostratešku dimenziju. I ovim povodom došlo je do konfrontiranja stavova Rusije sa Evropskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, prilikom susreta sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, ocijenio je britanski nacrt rezolucije «apsolutno antisrpskim». Lavrov smatra da ovakav tekst «može da izazove nova međuetnička trvenja na Balkanu, s obzirom na talas nacionalističkih raspoloženja koja se primjećuju u ovom dijelu Evrope». Lavrov i Dodik su pri tom ukazali na terorističke događaje nedavno u Zvorniku i Makedoniji povezujući ih sa tzv. Islamskom državom i opasnosti iz BiH po toj liniji [3]. U najmanju ruku, nije korektno uplitati tu temu s pričom o nacrtu rezolucije o genocidu.
Rezolucije
Kamen kušnje je nacrt rezolucije koji je sačinila Velika Britanija, uz podršku Sjedinjenih američkih država za odlučivanje u Savjetu bezbjednosti. U toj incijativi osuđuju se genocid, i, posebno genocid u Srebrenici, kao i svako poricanje genocida. Istodobno, izražava se saosjećanje sa svim žrtvama sukoba u Bosni i Hercegovini. To je praćeno naglašavanjem značaja pomirenja i pozivom državama članicam OUN-a da u obrazovne programe uključe temu genocida. [4]
Vlasti u Republici Srbiji i Republici Srpskoj jednoglasno su protiv ovakve rezolucije i udruženo ponavljaju da u Srebrenici nije bilo genocida. Time Srbija, kao članica OUN, i RS, kao jedan od entiteta bh. države, osporavaju odluke međunarodnih sudova u Hagu koje je osnovala ta svjetska asocijacija – Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene na tlu bivše Jugoslavije.
Britanski ambasador u BiH Edvard Ferguson (Edward) smatra da negativne reakcije na rezoluciju jačaju argumentaciju za njeno donošenje [5]. S druge strane, Dodik naziva Britance arogantnim i tvrdi da pouzdano zna da rezolucija neće doći na dnevni red Savjeta bezbjednost a ako dođe da «postoje mehanizmi koji će to spriječiti» [6].
U britanskom nacrtu se nigdje ne spominju ni Republika Srbija, ni Republika Srpska, ni Srbi – ali je, uz podršku Rusije, rezolucija ocijenjena kao antisrpska i protusrbijanska. Dakle, Beograd, Banja Luka i Moskva sami su doveli u vezu Srbiju, Republiku Srpsku i Srbe s genocidom.
Tu nečistu savjest najbolje ilustruje to što je prvom potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Srbije Ivici Dačiću posebno zasmetalo što se u nacrtu rezolucije 20 puta spominje genocid, a samo jednom pomirenje. Pa kako možete govoriti o pomirenju kada ne priznajete ono što, bez sumnje, i sami znate i što je potvrđeno od najviših svjetskih pravosudnih autoriteta?
Negacija srebreničkog genocida znači u biti njegovo pravdanje. A da je genocida bilo potvrđuju riječi predsjednika RS-a Milorada Dodika da će prihvatiti da je bio genocid nad Bošnjacima ako se ista kvalifikacija da i za učinjeno u ratu nad ovdašnjim Srbima [7].
Očekuje se da će i Evropski parlament donijeti novu rezoluciju o Srebrenici, a to tijelo EU već je donijelo akt o genocidu 2009. godine [8]. Taj dokument navodi odgovorne za zločine i apeluje da 11. juli bude dan sjećanja na genocid u EU i zemljama Balkana. Rezolucija na istu temu inicirana je i u američkom Kongresu. No, očito, ova u glavnom organu OUN najviše brine Beograd i Banju Luku. Niz rezolucija sa srebreničkom motivacijim doneseno je u međunarodnim asocijacijama i pojedinim državama. Učinjeno je to i u srbijanskoj skupštini ali s izbjegavanjem termina genocid.
Rezolucija povodom srebreničke tragedije, uprkos više pokušaja, nije usvojena u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine zbog otpora iz Republike Srpske, mada je bazirana na onoj Evropskog parlamenta iz 2009. Dakako, nisu uspjeli slični pokušaji ni u Narodnoj skupštini RS. Ipak, treba podsjetiti da je Vlada Republike Srpske - pod pritiskom tadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown) – osnovala komisiju za istragu događaja u Srebrenici koja je utvrdila da je sa područja Srebrenice nestalo ili poginulo 8.373 osobe a da su 7.793 osobe ubijene između 10. i 19. jula 1995. O tom izvještaju se navodi da je ubijeno petstotinjak mlađih od 18 godina, a popis uključuje i desetak žena i djece. Tadašnji predsjednik RS-a Dragan Čavić izjavio je da su srpske snage ubile nekoliko hiljada civila u u Srebrenici, kršeći međunarodno pravo, uz ocjenu da je Srebrnica crno poglavlje srpske istorije [9].
Kad je riječ o ključnim rezolucijama, Savjet bezbjednosti 16.4. 1993. godine proglasio je srebreničku enklavu zaštićenom zonom, «koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu». Različiti interesi i stavovi odlučujućih država unutar mirovnih snaga u BiH i kukavičluk holandskih snaga koje su čuvale tu «zaštićenu zonu», omogućili su da Vojska Republike Srpske, uz učešće paravojnih jedinica iz Srbije, organizuje masakr nezapamćen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata [10].
Ni uoči krvavog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ni tokom rata i, posebno, agresije na BiH zbog veličine tragedije - OUN, SAD i EZ nisu učinile što su mogle i morale da se spriječi najveće zlo na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata. Mada je OUN bila dužna da zaštiti BiH kao svoju novu državu članicu, to nije učinjeno. BiH je prepuštena nastojanjima istočnih i zapadnih susjeda da je podijele. Tek tokom drugog mandata, američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) je odlučio da se SAD snažno angažuju i da se sačuva BiH kao multietnička zajednica. Podržao ga je tadašnji predsjednik Francuske Žak Širak (Jacques Chirac).
Turci
O tome šta se htjelo postići i s kojim motivom svjedoči televizijski snimak u kojem komadant VRS general Ratko Mladić poručuje: «Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga (vjerovatno Petrovdan, pravoslavni praznik posvećen Petru i Pavlu, slavi se 12.7. – op.a.), poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.» [11]
Dakle, prema Mladiću, riječ je o osveti zbog onog što se zbivalo u vrijeme četverovjekovne vladavine Osmanlija na ovim prostorima. S tim da se Bošnjake muslimane poistovjećuje s Turcima, jer su prešli na islam, mada je riječ o autohtonom bosanskohercegovačkom stanovništvu. Ovdje se sa iracionalno-mitološkom argumentacijom pravda agresija na BiH praćena najtežim zločinima sve do genocida zarad ostvarivanja ciljeva velikosrpske opsesije.
Tim zbivanjima prethodila je direktiva predsjednika tadašnje Republike Srpske Radovana Karadžića, iz marta iste godine: «... izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe (koja je takođe bila zaštićena zona – op.a), čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivost i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života meštana u Srebrenici». [12]
Dakle, traže se planske i osmišljene aktivnosti u svrhu dokazivanja nemogućnosti življenja na tom prostoru za Bošnjake a i druge grupacije koje nisu srpske. Tako je i urađeno. Genocidni pokolji izvođeni su organizovano, sistematski i temeljito. Strijeljanja, klanja i svakojako zlostavljanje do ubijanja srebreničkih muškarca od 16 godina nadalje, ali i djece i žena, trajalo je danima, uz prethodno preduzete složene vojne operacije. To nije moglo bez jasne namjere, plana, organizacije i sistematičnog izvođenja. Cilj je bio eliminacija jedne etničke skupine s tog područja.
Karadžić je najavio to još 17.10.1991. godine, tokom zasjedanja Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, koja je u skladu s Ustavm RBiH, potrebnom većinom glasova donijela odluku o nezavisnosti Bosne i Hercegovine kao države. Poslanici Srpske demokratske stranke i srodnih stranaka napustili su zasjedanje prije izjašnjavanja. Prije toga, Karadžić je zaprijetio da bi taj čin mogao dovesti do tragedije: «... put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojem su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da neće odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje...» [13]. Karadžić je upućivao i druge slične prijetnje. [14]
Srpska
Pripreme za agresiju na Bosnu i Hercegovinu dobile su političke i vojne konture 1991, u vrijeme rata u Hrvatskoj. Pod pritiskom međunarodnih autorititeta najveći dio redefinisane JNA, čiji su se zapovjednici stavili u službu politike Slobodana Miloševića, iz Slovenije i Hrvatske povukao se u BiH gdje je bivša jugoslovenska armija već imala značajne snage. Prema navodima Smaila Čekića u knjizi «Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu», na tlu BiH su boravili i dijelovi 14 od ukupno 17 korpusa JNA sa oko 100.000 vojnika, oko 1.000 tenkova i drugih oklopnih vozila, vazduhoplovstvom i svim vidovima artiljerije. Pripadnici četiri najjača korupsa djelovali su i u Hrvatskoj.
Te formacije su bile oružana podrška vlastima tamo gdje je dominirala Srpska demokratska stranka čiji je osnivač i prvi predsjednik bio Radovan Karadžić. JNA je naoružavala srpski živalj koji je bio uz SDS i pružala zaštitu političkim aktivnostima SDS-a. Pod tim okriljem i uz stalnu svakovrsnu podršku iz Beograda, neustavno su formirane najprije tzv. srpske autonomne oblasti da bi njihovo objedinjavanje dovelo do proglašenja nelegalne Srpske Republike Bosne i Hercegovine 09.01.1992. godine. Krajnji cilj je bio uspostaviti «Savez srpskih država», koji uključuje Srpsku Republiku Krajinu u Hrvatskoj i njeno povezivanje sa Srpskom Republikom BiH.
Ustavom te paradržave Srpske Republike BiH predviđeno je da obuhvati sva područja gdje su Srbi u većini ali i ona «mjesta gdje je srpski narod manjina zbog genocida nad njim tokom Drugog svjetskog rata» [15]. Ta teritorija bi obuhvatala 70 od 109 opština tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1991. Srba je u BiH bilo 31,21 odsto, Hrvata 17,38, Jugoslovena 5,54, a najviše Muslimana (kasnije Bošnjaka) 43,47 odsto.
Srpska Republika RS jednostrano je proglašena dijelom jugoslovenske države, a nakon međunarodno nepriznatog plebiscita 05.04.1992. proglasila je nezavisnost, tri dana kasnije odvajanje od Bosne i Hercegovine i ostanak u Jugoslaviji.
Dakle, to se zbiva mjesec i nešto dana nakon što je Republika Bosna i Hercegovina referendumom priznatim od međunarodne zajednice, koja ga je i tražila, postala nezavisna država. Uprkos prijetnjama i opstrukciji na prostoru vlasti SDS-a, za nezavisnost su glasali gotovo svi koji su izašli na referendum – njih oko 64 odsto s ukupnog biračkog spiska. Evropska zajednica i Sjedinjene Američke Države priznale su Republiku Bosnu i Hercegovinu 5. i 6. aprila a u narednog mjeseca postala je članica OUN-a.
Predsjednik nelegalne Srpske Republike BiH, Karadžić je na Skupštini srpskog naroda u BiH 12.05. iste godine objavio šest strategijskih ciljeva srpskog naroda u BiH:
- Uspostaviti državne granice koje bi odvojile srpski narod od druga dva naroda,
- Uspostaviti koridor između Semberije i Bosanske Krajine, jer nema «Saveza srpskih zemalja» bez toga,
- Uspostaviti kordidor u Podrinju, što znači ukinuti stanje Drine kao granice srpskih država,
- Uspostaviti granicu na Uni i Neretvi,
- Podijeliti Sarajevo u srpske i bošnjačke dijelove, te uspostaviti sposobne državne vlasti u oba dijela,
- Osigurati pristup Jadranskom moru.
Tom prilikom uspostavljena je Vojska Republike Srpske (VRS) a za njenog komandanta postavljen je Ratko Mladić, kao zapovjednik drugog vojnog disktrikta Jugoslovenske armije, kasnije glavnog štaba VRS. Mladić je tom prilikom upozorio Skupštinu da neće biti moguće odvojiti Srbe od nesrba tako što će nesrbi sami otići s teritorije. Upozorio je da svaki pokušaj u tom smislu znači genocid [16]. I bio je u pravu.
Nakon pritiska međunarodne zajednice dijelovi JNA su nekoliko mjeseci nakon agresije na BiH preobraćeni u Vojsku Republike Srpske sa ofircirskim kadrom iz JNA porijeklom iz BiH i vojnicima sa prostora vlasti srpske paradržave. U najtežim zločinima učestvovale su i paravojne formacije (četnici i druge nacionalističke oružane grupe) i specijalne jedinice državne bezbjednosti iz Srbije, koja je svo vrijeme politički i logistički stajala iza tadašnje Republike Srpske i njene predhodnice. Bilo je stranih državljana na strani VRS (Rusi, Ukrajinci, Grci...)
Informacije koje govore o najtežim ratnim zločinima u BiH i Evropi nakon Drugog svjetskog rata došle su do međunarodnih moćnika mnogo prije srebreničkog inferna. U OUN je u oktorbu 1992. došao službeni izvještaj o situaciji u Bosni i Hercegovini u kojem, uz ostalo, piše:
«Zajedno sa vojnim aktivnostima agresor je pokrenuo etničko čišćenje kako bi promijenio demografsku strukturu države i tako ostvario uvjete za njenu podjelu, ili, drugim riječima govoreći, kako bi dao međunarodnoj zajednici takozvane argumente za podjelu države (...) Agresor je doveo nesrpske stanovnike nekih područja u takvu situaciju koja bi dovela do njihovog istrebljenja putem ubojstava, psihičkog i fizičkog mučenja i preseljenja. Već sada postoje etnički očišćena naselja u kojima žive samo Srbi. Brojni primjeri istovremenog genocida protiv nesrpskog stanovištva, uključujući međusobno udaljena naselja, bez ikakve sumnje, dokazuju da je ova zavjera organizirana unaprijed od esktremnih lidera Srpske demokratske stranke». [17]
Samoproglašena Srpska Republika BiH 12.08.1992. promijenila je ime u Republika Srpska. Od tada do danas u tom entitetu joj srpski nacionalisti tepaju – «Srpska». Prema Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda o ravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijelom prostoru bh. države i, potom, Ustavu RS-a – Republika Srpska nije samo srpska, već i bošnjačka i hrvatska i entitet svih drugih građana. U praksi, dakako, to tako nije.
O RS-u Dobrica Ćosić, književnik i akademik, negdašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, inspirator ovovremenog okupljanja srpstva na zajedničkoj teritoriji i «otac nacije» je kazao: «Knjiga o Bosanskom ratu je moja odbrana slobode i istine. Ljudskih i nacionalnih prava koja se sadrže u Republici Srpskoj, toj preskupoj, ali i jedinoj političkoj i ratnoj pobedi srpskog naroda u drugoj polovini dvadesetog veka». [18]
Presude
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) otvorio je web stranicu – The Tribunal Remembers: The Srebrenica Genocide – MKSJ pamti genocid u Srebrenici [19]. Stranica je osmišljena kao izvor informacija za nastavnike, novinare i širu javnost.
Pred Haškim tribunalom optuženo je 20 osoba povodom zločina na području Srebrenice, a do danas je okončan postupak protiv 15 optuženih. MKSJ je prvi međunarodni sud koji je izrekao osuđujuće presude za genocid u Evropi [20]. Do sada je MKSJ izrekao četiri pravomoćne presude za genocid u BiH.
Prvosuđeni Radislav Krstić, general i zapovjednik Drinskog korpusa, proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubojstvo i progon i osuđen na 46 godina zatvora. Žalbeno vijeće preimenovalo je presudu u «pomaganje i podržavanje genocida» a kazna mu je smanjena na 35 godina zatvora. Ljubiša Beara, načelnik bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a, i Vujadin Popović, načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa, proglašeni su krivim za ista djela kao prvotno Krstić i i osuđeni na doživotne kazne zatvora. Dragan Nikolić, obavještajni oficir Zvorničke brigade, proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje genocida, istrebljenje, ubojstvo i progon i osuđen na 35 godina zatvorske kazne.
Oni koji planiraju i provode genocid žele da liše čovječanstvo velikog i raznorodnog bogastva koje čine njegovi narodi, rase, etničke grupe i religije. To je zločin protiv cijelog čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za uništenje, nego čitavo čovječanstvo» (Iz presude po žalbi u predmetu Radislav Krstić, 19.04.2004.)
MKSJ prepustio je procesuiranje i drugim sudovima. U BiH i Njemačkoj je više lica procesuirano i suđeno za zločine na području Srebrenice i osuđeno. S tim da je Sud BiH, prema ocjeni Ustavnog suda BiH pogrešno postupio, retrokativno primjenjujući zakon bivše SFRJ koji sadrži i smrtnu kaznu, pa su procesi morali biti dijelom obnovljeni. [21]
U Beogradu i Banjoj Luci se boje priznati genocid jer slijedi okončavanje suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, kao najodgovornijim političkim i vojnim ličnostima za najmračnije zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Bosna i Hercegovina ima još oko godinu i po dana da zatraži reviziju presude Međunarodnog suda pravde povodom tužbe protiv Srbije za genocid. Bivši tužilac Haškog tribunala Džefri Najs (Geoffrey Nice) smatra da je BiH propustila već nekoliko prilika da aktivira pitanje revizije [22].
Međunarodni sud pravde potvrdio je da je riječ o genocidu na prostoru Srebrenice, utvrdio odgovornost Srbije za nespriječavanje tog najtežeg ratnog zločina i nekažnjavanje ili neizručivanje počinilaca Haškom tribunala.. Po procjeni većine sudaca tog tribunala, nije se mogla utvditi neposredna odgovornost države Srbije za genocid [23]. Istodobno je ukazano na odgovornost vlasti i rukovodstva vojske Republike Srpske i za genocid. Ali Republici Srpskoj ne može biti izrečena kazna jer nije država (a tako to žele njene vođe).
U RS-u se otud boje da bi priznanje genocida dovelo u pitanje tu tvorevinu, koja već nazivom sugeriše da ne trpi druge etničke grupacije. Prije rata na prostoru RS-a živjelo je oko 45 odsto onih što Srbi nisu. Danas su Hrvati tamo na razini statističke greške a zajedno s Bošnjacima vrte se oko 10 odsto sadašnjeg stanovništva RS-a, što je limit utvrđen od Karadžića.
8372...
Ta brojka je uklesana u kamen na ulazu u Memorijalni centar u Potočarima, uz nastavak – «ukupan broj žrtava nije konačan». Do sada su u potočarskom mezarju ukopani posmrtni ostaci 6.451 osobe. Zasad je za 11. juli 2015. predviđen ukop još 135 identifikovanih žrtava.
Srebrenica je prije rata imala oko 42.000 stanovnika od koji su njih oko 36.000 postali izbjeglice. Tokom genocida u Srebrenici deportovano je oko 25.000 žena i djece. Ali i neki od njih su poubijani.
U srijedu oko deset sati ujutro vidjela sam stravičan prizor. Žena je u naručju držala dijete koje nije imalo više od šest mjeseci. Gladno dijete je plakalo a mati mu je govorila: «Alija nemoj plakati!»- Kad je jedan čovjek čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo da sad više nije gladno i neće plakati. [24]
... pa sam zamislio mog najmlađeg sina, one rukice, da ih više nema, Kako koje jutro osvane kriješ oči, kriješ oči da ne vidiš jutra, kako djeca idu u školu. [25]
Ista namjera kakva je provedena u srebreničkom kraju pokazana je već upadom arkanovaca u Bijeljinu u proljeće 1992. godine, pa potom u Foči, Višegradu, Goraždu, Prijedoru... Međunarodni sudovi zasad su ograničili genocid nad Bošnjacima (Muslimanima) na srebreničko područje.
Sjećam se 15. aprila, padala je jaka kiša, a na radiju oko 17 sati oglasio se Arkan. 'Dobar dan građani Srebrenice. Molio bih sve Muslimane koji posjeduju naoružanje da ga do 10 sati sljedećeg dana predaju, a mi ćemo im garantovati bezbjednost. U protivnom bićete svi pobijeni.'» [26]
Jeste bilo ratnih zločina učinjenih od svih strana u oružanim sukobima u BiH. I sramotno je što ratne i poratne vlasti nisu uradile sve da se procesuiraju i sankionišu svi znani zločini učinjeni od pojedinaca u Armiji RBiH prema Srbima i Hrvatima. To je, među ostalim, trebalo uraditi za zločine učinjene nad Srbima i drugima u Sarajevu - području Kazani na Trebeviću i drugdje.
Ipak, samo s jedne strane su zločini tako smišljeno izvođeni, naročito prema jednoj etničko-religijskoj grupaciji, i praćeni najmračnijim zlodjelima – masovna ubijanja od klanja do spaljivanju u kućama, istrebljivanja cijelih porodica, logori smrti i mučenja, ciljana eliminacija intelektualaca, masovna protjerivanja, sistematsko silovanje žena (djevojčica, djevojaka, supruga, starica) i muškaraca kao sredstvo ratovanja, seksualno nasilje pred najbližim i tjeranje članova porodice na međusobne seksualne kontakte, prodaja silovanih kao roblja [27].
Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena. [28]
I danas se traga za nestalim sa srebreničkog i drugih područja. Traganje je posebno otežano jer su masovne grobnice prekopavane, izmještane, pa su posmrtni ostaci završavali i na smetljištima. Ipak, u otkrivanju masovnih grobnica pomagali su i Srbi koje je grizla savjest. Oni su dali izuzetan doprinos da se sazna istina i da se dođe do kostiju ubijenih.
Saosjećanje i solidarnost sa Srebreničanima biće i ove godine iskazano van Bosne i Hercegovine diljem svijeta, ne samo od ovdašnjih ljudi u dijaspori. Pojedinci i nevladine organizacije u Srbiji godinama se solidarišu sa žrtvama u BiH i djeluju kako bi istina doprla do što više ljudi. Žene u crnom istrajavaju u nastojanju da srbijansku javnost podsjete na srebreničku tragediju i ukažu na potrebu suočavanja sa istinom: «Srbija kad ugleda sebe u ogledalu vidjet će Srebrenicu» [29]. Dušan Mašić inicirao je da 11. jula 7.000 građana legne pred Narodnu skupštinu Republike Srbije. Ohrabruje i da je Zorana Mihajlović, potpredsjednica Vlade Srbije, podržala tekst rezolucije, kao jedina u Vučićevom kabinetu. Istina, u prvi mah rezoluciju je podržala i Jadranka Joksimović, ministarka za evropske integracije, pa se potom uzdržala [30]. Nije ni to loše.
Masakri u podrinjskoj istočnoj Bosni i drugi pokolj granatiranjem na prostoru sarajevske tržnice Markale narednog avgusta doveli su do intervencije zračnih snaga NATO-a u BiH, Srbiji i Crnoj Gori i, potom, pri kraju 1995. godine i do Mirovnog sporazuma u Daytonu.
Dvadeset godina nakon srebreničke tragedije, žrtve rata na svim stranama još nisu dobile zadovoljštinu, a svako malo ratne teme zatruju odnose u politički konstantno nestabilnoj bh. državi.
Zaključak
Umjesto da ova srebrenička dvadesetogodišnjica bude prilika za otvaranje procesa saniranja preteških ratnih rana i poticanje atmosfere za političku normalizaciju bh. države i odnosa Bosne i Hercegovine i Srbije, došlo je do novih konfrontacija. I ovim povodom poremećena su nastojanja za stabilizaciju bh. države i odnosa sa susjedima u vrijema kada EU i SAD ubrzano nastoje približiti preostali dio jugoistočne Evrope iliti zapadnog Balkana evroatlantskim integracijama.
Brojni su srebrenički nespokoji. Djeca još traže svoje roditelje i rodbinu, roditelji tragaju za djecom da ih ukopaju, makar našli bar nešto od najmilijih. Šta to znači govore riječi Munire Subašić (predsjednica udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa) da je sretna majka koja nađe bar koščicu od svog dijeteta.
Nespokoj se nanovo naselio među Srebreničane bez obzira na vjeru i naciju, posebice, povratnike i drugdje u RS-u. Nespokoj prati i one koji imaju bar malo savjesti a nose zločine na duši. Nespokojni su političari u Srbiji i Republici Srpskoj u iščekivanju presuda Karadžiću i Mladiću i mogućnosti pokretanja revizije povodom tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije zbog genocida.
Važno je kakva će biti sudbina britanskog nacrta rezolucije o genocidu, u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj i Srbiji, ali i podnosiocu i svim drugim članovima Savjeta bezbjednosti. Za Veliku Britaniju, SAD i druge članice Savjeta bezbjednosti to bi bio čin pranja sopstvene savjesti zbog nečinjena i nepoštivanja sopstvenih normi i odluka. Globalno, rezolucija ima političku, moralnu pa i pravnu težinu.
Politički vrh u Srbiji očito nije spreman da se suoči u potpunosti sa ulogom svoje zemlje u ratu koji, u krajnjem, nije donio ništa dobrog srpskom narodu. Vučić poziva na srpsko-bošnjački dijalog radi normalizacije odnosa i pokazuje dobru volju za okretanje budućnosti. Ali istodobno iz Beograda se svako malo prizivaju aveti prošlosti. Vučiću nije lako voditi evropsku i dobrosusjedsku politku zbog stalnog retrogradnog desničarskog antizapadnog pritiska iznutra i laviranja između EU i SAD, s jedne i Rusije, s druge strane. Ali Vučiću treba reći da ono što je izjavio kao izraz pokajanja, pa i sam dolazak u Potočare nisu dovoljni za istinsko otvaranje procesa pomirenja. A bosanskoherecgovačka, prije svega, bošnjačka strana treba da izađe u susret svakom izrazu dobre volje iz Srbije. Bez normalizacije odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine nema stabilizacije političkih prilika u regiji i omogućavanja napretka ljudima ovih prostora.