U znaku Vučića

Dvadesetu godišnjicu srebreničkog genocida obilježile su ratne inercije, politikantske i geostrateške igrarije. Nasuprot skandaloznom ponašanju bh. vlasti, srbijanski premijer pokazao je hrabrost i državničku mudrost.

Brutalni napad na premijera Republike Srbije Aleksandra Vučića i njegovu pratnju unutar Memorijalnog centra Potočari zasjenio je obilježavanje 20. godišnjice od genocida u Bosni i Hercegovini. Umjesto slika ispraćaja žrtva, pijeteta i opomene za svugdje i sva vremena - u svijet su otišli, prvenstveno, snimci nasilja nad gostima komemoracije [1].

Gost(i)

Memorijalni centar u Potočarima okupio je pedesetak hiljada ljudi, devedesetak međunarodnih delegacija i na stotine medijskih poslenika pridošlih sa svih strana svijeta. Bilo je i gotovo deset hiljada učesnika Marša mira koji su prošli stradalničkim stazama Podrinjaca, motorista i biciklista iz brojnih zemalja. Ta činjenica i sasvim poseban povod tražili su od domaćina da se pokaže u najboljem mogućem svjetlu. Desilo se sasma suprotno.

Među gostima su bili bivši i aktuelni državnici – od Billa (William) Cllintona i Madeleine Albright na čelu dvostranačke delegacije u ime predsjednika SAD Baracka Obame, do šefova država iz regije - Kolinde Grabar Kitarović iz Hrvatske, Boruta Pahora iz Slovenije i Filipa Vujanovića iz Crne Gore.

Naročitu pažnju i međunarodne javnosti privukla je najava posjete premijera Srbije Aleksandra Vučića. S obzirom na unutarnje, regionalne i globalne okolnosti - potočarski skup je morao imati oznaku visokog rizika, a Vučićev dolazak značiti oprez više.

Gosti su, uglavnom, dočekani i ispraćeni kako treba osim jednog – Vučića. Srbijanski premijer dočekan je transparentom koji podsjeća na njegove riječi 19. jula 1995. u Narodnoj skupštini Srbije: «Za jednog Srbina, ubit ćemo 100 muslimana», uz povike «Allahu ekber» i uvrede [2]. A nakon što se sreo s majkama Srebrenice, upisao u knjigu žalosti i položio cvijet na spomen obilježje – uslijedio je krajnje primitivan atak na Vučića i ljude oko njega.

Grupa posebno motivisanih mladih ljudi kidisala je na srbijanskog premijera s očitom namjerom da mu fizički naudi. Ta provala usmjerene mržnje jeste se doimala kao pokušaj linča [3].

Šok je bio ogroman. Proradile su negativne emocije, posebice, u Srbiji i Republici Srpskoj, a i među Bošnjacima. Bilo je žestokih reakcija različito motivisanih. Oglasili su se i oni koji su najavljivali takvo što i oni kojima to što se zbilo nije bilo mrsko. Osude i impulsivne poruke stigle su i od onih koji jesu uz Vučića, a i onih koji mu ne žele baš dobro.

U otvorenom programu RTS - Televizije Srbije [4] redali su se ministri iz Vučićeve vlade i analitičari. Ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović [5] podsjetio je kako je upozorio Vučića na moguće nevolje, ustvrdio da je riječ o pokušaju ubistva srbijanskog premijera s političkim nalogom, prozivao je tim povodom člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića  [6] a napad na Vučića poredio, čak, sa metodama monstruma iz tzv. «islamske države». U natjecanju za što snažniju osudu, među prvima se oglasio prvi predsjednik Vlade Srbije i ministar spoljnih poslova Ivica Dačić i nazvao atak na Vučića napadom na cijelu Srbiju i uputio, s razlogom, protestnu notu bh. vlastima. Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, kojem je Izetbegović prethodno sugerisao da otkaže službenu posjetu BiH, uz ostalo, uzeo je taj događaj kao svjedočanstvo šta Bošnjaci misle o Srbima i poredio to sa ubistvom srpskog svata u Sarajevu uoči referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine  [7]. Svoje mišljenje o tim reakcijama ispisao je i Dejan Ilić. Vrijedi vidjeti njegov napis u Peščaniku  [8]. Ukazivano je i na prisustvo i eventualno učešće Bošnjaka iz Srbije u tom divljanju. Dakle, hoće se stigmatizirati Bošnjake s obje strane Drine.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je odbio da dođe u Potočare, javio se među prvima i oglasio da je riječ o napadu na cijeli srpski narod. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić - koji nije bio u Potočarima, mada je tamo bilo sadašnjih i bivših šefova država kojima bi trebalo da je domaćin – gotovo je likovao zbog onog što se zbilo. Ivanić se hvalio kako je znao i upozoravao da će se nešto tako zbiti [9]. Ivanić je među onima koji tvrde da će potočarski atak vratiti proces normalizacije odnosa u regiji godinama unazad.

Prva žrtva napada Vučić ne misli tako. Vučić je u Potočare došao da se izvini žrtvama i njihovim najbližim a vratio se kao žrtva. U Knjizi žalosti premijer Srbije je upisao: «Nadam se da se ovako užasan zločin više nikada neće dogoditi. Uvjeren u drugačiju i bolju budućnost u odnosima srpskog i bošnjačkog naroda, izražavam najdublje poštovanje prema svim žrtvama i njihovim porodicama. Ovdje, u Srebrenici, obaveza je svih nas da pogne glavu i ne zaboravi i da počne da stvara drugačiju budućnost.» Predhodno je imao vidno emotivan susret sa majkama Srebrnice koje su mu izrazile dobrodošlicu, zahvalile mu na posjeti i uz njegovu saglasnost stavile mu na rever Cvijet Srebrenice [10]. Bilo je i zagrljaja.

Po povratku u Beograd, uprkos svemu, premijer Srbije ostao je u obraćanju javnosti dosljedan svom političkom zaokretu, temeljenom na miru i saradnji u regiji i otvaranju dijaloga pomirenja između Srba i Bošnjaka [11]. Uprkos šikaniranju i traumi koju je doživio, Vučić je pozvao tri člana Predsjedništva BiH da zajedno posjete Srbiju (mada bi bilo logično da to uradi srbijanski predsjednik), ponovo se založio za srpsko-bošnjački dijalog i pozvao Srbe da nikad više ne dignu ruku na Bošnjake. Predsjedništvo BiH je prihvatilo poziv [12].

Domaćin(i)

Vidno, kao domaćini gostima u Potočarima nisu se smatrali ni predsjedavajući kolektivnom šefu bh. države Ivanić, ni predsjednik entiteta gdje se to događalo Dodik. Na neki način Izetbegović je bio taj koji se isturio kao glavni domaćin ispred bh. države. Uz ostalo, javno je uputio poziv Vučiću, naglašavajući kako mu garantuje sigurnost.

Nije Vučić povrijeđen samo verbalnim i fizičkim nasrtajima, već i protokolarnim odnosom. Kako navodi [13], Izetbegović ga nije ni pogledao a kamo li pozdravio, što je, u krajnjem, pitanje kućnog vaspitanja. Dok je Izetbegović bio sav obuzet pažnjom prema turskom premijeru Ahmatu Davutogluu, stavljajući ga u prvi plan, njegov srbijanski kolega, prilikom obraćanja brojnih govornika, stavljen je među pratnju Davutoglua. Formalno, domaćin Vučiću trebalo je da bude predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, jedan od čelnika SDA. Ali njega nije bilo ni blizu Vučiću kada je napuštao Memorijalni centar.

Mnogo toga je nejasno u vezi sa divljaštvom u Potočarima. Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, kojoj je na čelu Mirsad Vilić, bila je odgovorna za obezbjeđenje skupa unutar Memorijalnog centra. MUP Republike Srpske bio je zadužen za osiguranje do Memorijalnog centra.

Međutim, MUP RS-a nije vjerovao Direkciji pa je, mimo dogovora, ubacio petnaestak svojih specijalaca u civile među one koji su izveli napad [14]. Ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač tvrdi da je to spasilo teže posljedice po srbijanskog premijera i njegovu delegaciju.

Policijski čelnici iz Srbije i RS-a kažu da su znali na moguću opasnost, o tome se govorilo i uoči skupa. Ministar unutrašnjih poslova Srbije Stefanović upozoravao je Vučića koji je mimo toga donio odluku o dolasku.

Govorilo se o dolasku ekstremista u Srebrenicu i agresivne navijačke grupe iz Sandžaka. Istina, Lukač navodi da nisu samo navijači bili napadači. Pa ako se mnogo toga znalo o mogućim napadačima, zar ih se nije moglo onemogućiti da dođu u Potočare? Uz ostalo, Rasim Ljajić kaže da je po jedan policajac u civilu bio i u autobusima iz Sandžaka. Dakle i oni su bili u prilici da znaju o raspoloženju među tim ljudima [15].

Vijeće ministara BiH ocijenilo je na vanrednoj sjednici da u sigurnosnom sistemu BiH vlada haos [16]. Bh. ministar bezbjednosti Dragan Mektić, uz ostalo, naveo je da je Direkcija za koordinaciju policijskih tijela tražila od sigurnosno-informativne agencije na nivou države (SIPA) podršku, uključivši njene specijalce ali da je nisu dobili. Iz SIPA-e tvrde da po propisima to nije njihov posao i da su radili ono što im je u nadležnosti [17]. Samo temeljitom i nemanipulisanm istragom može se doći i do istine o razlozima ponašanja obavještajno-sigurnosnih subjekata povodom bruke u Potočarima [18]. Ono što je evidentno, to je da je taj sistem pod nesporednim uticajem raznih stranaka, što je prepleteno s nekompetentnošću i neodgovornošću poslenika koji ga čine.

Ovdje vrijedi napomenuti da je na čelu SIPA i dalje Goran Zubac, iako je prvostepeno osuđen na godinu dana zatvora zbog odbijanja pomoć Direkciji u zaštiti zgrade Predsjedništva BiH u vrijeme demonstracija prošlogodišnjeg februara?! Smjenjivanje Zupca u Nezavisnom odboru Parlamentrane skupštine u više navrata spriječili su poslanici iz RS-a, pa i uz podršku HDZBiH [19].

Tužilaštvo BiH vodi istragu i vidjećemo šta će ona donijeti. Posebna istraga pokrenuta je i u RS-u. Tamošnje Specijalno tužilaštvo zaprimilo je izvještaj MUP-a RS-a [20] «protiv nepoznatih počinilaca zbog pokušaja ubistva i podstrekavanja na ubistvo srbijanskog premijera, te ugrožavanja bezbjednosti predsjednika Slovenije Boruta Pahora». U Sarajevu do tog trena Tužilaštvu BiH nije dostavljen izvještaj o dešavanjima u Potočarima 11. jula. Nastavlja se nadmetanje sigurnosnih struktura RS-a i BiH i to u vrijeme raspisivanja referenduma kojim se iz manjeg entiteta osporavaju nadležnosti i odluke pravosudnih organa na nivou BiH, ali i dovode u pitanje i druge odluke visokog predstavnika sa zakonskom snagom [21].

Bez obzira na niz za sada nerazjašnjenih pitanja i upitno ponašanje sigurnosnih subjekata s obje strane Drine, niko ne može osloboditi odgovornosti domaćina. Predsjedništvo, Vijeće ministara i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela i obavještajno-sigurnosne agencije BiH ponijele su se ne samo neodgovorno, već sramotno prema obilježavaju 20. godišnjice genocida u BiH u samom startu.

Što se tiče onih što su kidisali na Vučića i njegovu pratnju, oni nemaju nikakve veze s vjerom i islamom koji se praktikuje na ovim prostorima. Ko god dođe na dženazu je dobrodošao i ne smije biti izložen nikakvim provokacijama. Inače, blasfemično je remetiti vjersku ceremoniju ukopa. Povrh svega, sve se zbiva u mjesecu posta – ramazanu – u kojem se vjernici moraju posebno kloniti loših djela i riječi. U trenu kad je u Potočarima krenulo po zlu a bilo je vrijeme za početak rituala ukopa, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je prišao mikrofonu i uputio smirujuću poruku: «Okrenite svoja lica prema tabutima, a ne prema onima koji su došli iz ko zna kojih razloga. Ne dozvolite da njihovo dostojanstvo danas ovdje bude iznad našeg. Okrenite se prema kibli» [22].

Ti koji su skrnavili prostor smiraja žrtava podrinjskog pokolja bili su u tim trenucima mentalno bliži počiniocima genocida nego onima koji su došli da isprate ubijene i saosjećaju s njihovim najbližim. To je moglo samo da raduje one što negiraju genocid i nastoje izjednačiti odgovornosti za ratne strahote u BiH.

Među zapaljivim reakcijama sa bošnjačke strane treba izdvojiti reagovanje poslanika i člana Komisije za odbranu i sigurnost Parlamentrane skupštine BiH Šemsudina Mehmedovića. On je, bez ponuđene argumentacije, optužio policijske strukture u RS-u i SIPA («kojima upravljaju kadrovi koji nikada nisu prestali provoditi velikosrpsku politiku, temeljenu na genocidu»). Uz to, dramatično je ustvrdio da te strukture imaju u ovom trenutku kompletan sigurnosni mehanizam u BiH i da samo na jedan poziv iz Moskve mogu zapaliti ratni požar jednostavnije i opasnije nego ruski separatisiti u Ukrajini [23].

Veto

Prijedlog rezolucije Velike Britanije i veto Rusije na taj dokument oblikovali su političku i medijsku atmosferu u Srbiji, Bosni i Hercegovini, regiji i na međunarodnoj razini povodom 20. godišnjice genocida na srebreničkom području [24]. Sve je to imalo uticaja i odnos prema komemoraciji u Potočarima i ono što se tamo zbilo.

Image Source: AP

Evropski parlament se kolebao oko nove rezolucije o Srebrenici (jednu je donio 2005. a drugu 2009. godine). Najprije je inicirana nova rezolucija, pa se odustalo i, najzad, nakon veta u Savjetu bezbjednosti donesena je jednoglasno nova rezolucija na prijedlog hrvatskog zastupnika Ivana Jakovčića.

EP je, uz ostalo, snažno osudio genocid u Srebrenici i odbacio «sve oblike negiranja, relativizacije, i pogrešnog tunačenja genocida». Jasno je ukazano na odgovornost «snaga bosanskih srba pod zapovjedništvom generala Mladića». Evropski parlament je ponovio predanost evropskoj prespektivi i daljem procesu pristupanja Bosne i Hercegovine i svih država na zapadnom Balkanu Evropskoj uniji. EP smatra da su regionalna saradnja i proces evropskih integracija najbolji način za promociju pomirenja i prevladavanja mržnje i podjela .

Rezolucija o srebreničkom genocidu usvojena je jednoglasno u Predstavničkom domu Kongresa SAD, samo nekoliko sati nakon ruskog veta. Rezolucijom se potvrđuje da je riječ o genocidu i «osuđuju se sve izjave koje poriču ili stavljaju upitnik na termin genocid kada je u pitanju Srebrenica» .

Britanska rezolucija ujedinila je srpske državnike i ključne političare u Srbiji i Republici Srpskoj u negiranju genocida i suprotstavaljanju usvajanja tog dokumenta u Savjetu bezbjednosti. Veliko je olakšanje bilo za obje RS kada je Rusija stavila veto. Moskva je na krajnje sramotan način – ignorišući dva međunarodna suda i teško vrijeđajući žrtve genocida i njihove porodice - iskoristila priliku da se suprotstavi EU i SAD u okviru globalnih velikosilaških nadmetanja. Rusija je ponovo stavila šapu na Srbiju i pola BiH i vratila se politici remećenja evroatlantskih integracija na ovim prostorima.

Govornici na komemoraciji u Potočarima naglašavali su da je riječ o genocidu, osuđivali negiranje genocida i ukazivali da je priznavanje istine uslov za pomirenje. Nakon Billa Clintona i Ahmeta Davutoglua, prisutnim su se obratili hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i član Predsjedništva BiH Dragan Čović, glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Serge Bramertz, predsjednik tog suda Theodor Meron, visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko, jordanska kraljica Noor, zastupnica u Evropskom parlamentu Tanja Fajon, predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, bivši visoki predstavnik Wolfgann Petrisch, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i slovenački predsjednik Borut Pahor.

Žrtve

Dvadesetu godišnjicu srebreničkog genocida obilježile su ratne inercije, politikantske i geostrateške igrarije. Nasuprot skandaloznom ponašanju bh. vlasti, srbijanski premijer je pokazao hrabrost i državničku mudrost. Vučić, ipak, nije izrekao riječ – genocid. Dakle, nije se pridružio istini.

Dan uoči komemoracije u Potočarima u Velikom parku u Sarajevu postavljen je spomenik koji svjedoči o jednoj od najpotresnijih scena iz srebreničkog inferna koji su ovjekovičile kamere što su pratile genocidne pokolje. Kipar Mensud Kečo načinio je fascinantnu skulpturu-instalaciju koja govori o prizoru u kojem otac Ramo poziva sina Nermina da se preda: Nerminee, hajde dolamo, ja sam dolamo! Slobodno kod Srba, svi hajte... .

U podnožju ovog izuzetnog djela piše da je Ramu i njegovog sina Nermina tim za ekshumacije pronašao u masovnoj grobnici nedaleko od Srebrenice. Bosna je dobila svoj «Krik» koji će biti trajno smješten u muzeju Memorijalnog centra u Potočarima.

Na dvadesetu godišnjicu od genocida u Podrinju ukopano je 136 žrtava. Među njima je je osamnaest maloljetnika. Najmlađi su šesnaestogodišnjaci Lutvo Malagić, Hamed Mehić, Almir Mujanović, Almaz Hasanović, Džemal Hasanović, Salih Mehmedović, Sifet Mehanović. Sahranjeni su pored svojih očeva, ranije ukopanih. Sifet je sahranjen i uz djeda Atifa. Tri generacije ubijenih.

"Oslobođenje" od 12. 7. 2015. svjedoči:

Ne miče se s mezarja ni Adnan Bešić. Imao je devet godina kada je i on bio živo meso u hali, u Potočarima.

- Kažu da će ovo proći, a ovo nikad neće proći. Nisam još ni jednom legao a da se opet nisam našao tamo...u mraku, oko mene uzdasi, jecaji, majka me stišće uz se i samo grozničavo ponavlja – što mi naraste ovoliki, uzet će mi te, govori Adnan za kojeg je najpotresniji trenutak bio kada se porađala žena koja je nosila dvojke.

Skakali su vojnici po njoj, ona je urlikala, svi su vrištali, ja sam bio zanijemio, je li ovo džehennem (pakao – op.a.), šta je ovo, onda sam vidio dvije male bebe, udarali su srpski vojnici nečim po njima, žena je već bila mrtva... .

Zaključak

Srebrenički nespokoji se nastavljaju . Dvadeset godina nakon najtežeg ratnog zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, Srbija ne priznaje da je riječ o genocidu, uprkos presudama Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije i Međunarodnog suda pravde. Zbog veta Rusije ni Savjet bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija nije usvojio rezoluciju kojom se osuđuju genocid u BiH i oni koji ga poriču, mada su OUN osnivači tih sudova.

Negiranje genocida i otpor prijedlogu rezolucije Velike Britanije ujedinili su političku vrhušku u Srbiji i Republici Srpskoj. To je obnovilo međuetničke napetosti u Bosni i Hercegovini i zaoštrilo odnos između BiH i Srbije.
Tenzije su kulminirale 11. jula tokom komemoracije u Memorijalnom centru u Potočarima, kada je verbalno i fizički napadnut srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Do tog besprimjernog inicidenta došlo je, prije svega, zato što su se državni organi BiH sramotno ponijeli prema obilježavanju tog izuzetnog događaja. Predsjedništvo, Vijeće ministara i obavještajno-sigurnosne strukture BiH time su omalovažili žrtve, njihove porodice i goste komemoracije.
Za pohvalu je ponašanje premijera Vučića koji je, uprkos svemu, nastavio s politikom normalizacije odnosa među državama i narodima u regiji. Međutim, Aleksandar Vučić nije priznao ono za što i sam zna da je istina – genocid. Kao što znaju i Tomislav Nikolić i Milorad Dodik i Mladen Ivanić i... Pravog pomirenja bez tog priznanja – nema.