Magnet “Planine istine”

Ako se odlučite na putovanje kroz interesantne pejzaže Lombardije, na talijanskom sjeveru, i nađete se na obalama Lago Maggiore (“Veliko jezero”), tamo gdje je junak Hemingvejevog romana “Zbogom oružje” napokon prispio u Švicarsku poslje svih razočaranja rata, najbolja opcija znatiželjnog putnika je Monte Verità ili, u prevodu, “Planina istine”.

Naravno, treba tek utvrditi o kakvoj i kolikoj se “istini” radi, makar da lokalnom stanovništvu to ime već duže od stoljeća ne zvuči previše pompezno – Monte Verità (isprva, Monte Monescia) je, bez ikakve sumnje, nešto posebno.

Dakle, prevalili ste dugi Lago Maggiore i dospjeli na njegov sam vrh, onih nekoliko kilometara obale koja seže u Švicarsku. Najpoznatije mjesto tog dijela kantona Ticina je ljetovalište Ascona, bivsi ribarski gradić u kojem se tokom godina nastanila šarolika populacija dobrostojećih žitelja prvenstveno germanskog porijekla.

Naravno, tom naseljavanju je uveliko pomogla klima, to jest velika osunčanost Ascone, neponovljiva u drugim krajevima Švicarske. Pitomo jezero zaštićeno vrhovima brda, solidni život daleko od svjetskih kriza, provincijski mentalitet koji se upravo u Asconi i okolini susreće i ukršta sa raznim kozmopolitskim tendencijama i ljudima željnih mira, bezbjednosti i mogućnosti stvaranja i razmišljanja, evo formule uspijeha južno švicarskih obala jezera koje je i sam Hermann Hesse prozvao “Grčkom među Alpama”.

Jer Monte Verità, jedno od brda koje zaštićuje Asconu dižući se odmah iznad nje kao strmi osunčani bedem, nije samo ugodno mjesto gdje se i zimi često može izaći bez kaputa, ono je prožeto prirodnom magnetskom snagom koja, govori se, djeluje pozitivno na tijelo i duh.

U to – u tu “pozitivnost” brda istine – bili su potpuno uvjereni njegovi stanovnici sa početka dvadesetog stoljeća, neka vrst umjetničko-teozofske komune koju su sačinjavali originalni intelektualci-pacifisti: neki od njih, i u ovom slučaju većinom germanskog porijekla, su se odlučili na integralni nudizam, a oni drugi na vegetarijanstvo.

Imena posjetioca i žitelja Monte Verità se ubrajaju u sam vrh evropske inteligencije početkom dvadesetog stoljeća. Duboko impresionirani razaranjima prvog svjetskog rata, ovi utopisti – najpoznatiji među njima su bili Carl Gustav Jung, Karoly Kerenyi, Erich Maria Remarque, Hermann Hesse, Marianne Werefkin i Alexej Jawlensky – su se odlučili na sasvim drugi pristup životu, međuljudskim odnosima, razmišljanju i umjetnosti.

Živeći pretežno u drvenim kolibama, plešući u zoru ili osvijetljeni vatrama duboko u noć, zaljubljeni u značaj proslavljanja, oslobođenog tijela i duha, ovi “slobodni ljudi” su uspijeli koliko toliko izbjeći kritičke poglede domaće populacije koja je u njima i njihovim obredima vidjela prvenstveno jednu nedokučivu varijantu antikonformizma.

“Savršeno društvo”, “novi početak”, “mjesto na kojem je um u stanju dotaći nebo”, evo samo nekoliko od brojnih sinteza koje su uslovljavale načine ponašanja i očekivanja stanovnika sa Monte Verità. Ta komuna se, nakon nekoliko godina, raspala, netko je otišao u još egzotičniji Brazil, drugi su se vratili u gradove i države iz kojih su i došli. U romanu (“Sul Monte Verità”) poznatog talijanskog pisca Edgarda Franzosinija, prastara dama iz Ascone se prisjeća sretnih dana kada je poznavala baletana Alceste Palearija, Milaneza koji je ispekao zanat plesača u Njemačkoj kod Isadore Duncan da bi se na kraju nastanio na vrhu jedne palme na brdu Monte Verità. Njegovo navodno ubistvo predskazuje, barem u ovom intrigantnom romanu, pad i kraj “golaća” sa vrha brda iznad Ascone.

No duh Monte Verità, neka vrst mješavine dubinske (Jungove) psihologije i hipi pokreta ante litteram, nije ostao bez posljedica: decenijama, barem do smrti Carl Gustava Junga (1961.), a i kasnije, u blizini ili na samom Monte Verità ustanova Eranos je održavala i dan danas održava svoje sastanke u potrazi za dubinskim korijenima ljudske misli i iskonske psihologije.

Ono što me naročito obradovalo u kontaktu sa evropskim intelektualcima je često prepoznavanje tog mjesta i njegove povijesti. Odrastao sam, naime, na nepunih pet kilometara od uzbrdice koja vodi na Monte Verità i u više slučajeva sam bio dobro primljen baš kad bi naglasio da sam tamo proveo svoju mladost. Nicole Janigro, autorica “Casablanca serba” (odlične antologije, u talijanskom prevodu, srpske savremene literature koja sadrži priče Danila Kiša, Davida Albaharija, Jasmine Tešanović, Dušana Veličkovića, Dragana Velikića, Radoslava Petkovića, Svetislava Basare, Aleksandra Gatalice i drugih) i danas poznati psihoterapeut mi se obradovala baš zbog tog Monte Verità koji sam nosio u sjećanju kao neku vrstu lične konotacije. I sam David Albahari, par minuta prije predstavljanja njegovog literarnog opusa na talijanskom u ogromnom Palazzo ducale u Genovi, mi je priznao da bi mu sasvim dobro došlo malo onog “magnetizma” sa Monte Verità da bi uspio izraziti na najbolji mogući način sopstveno gledanje na svijet literature i na svijet koji postoji “zbog literature”.