Darko Cvijetić rođen je 1968. godine u mestu Ljubija Rudnik (BiH). Piše pesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Od 2013. godine uređuje književni blog „Hypomnemata“. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH. Objavio je sledeće knjige: Noćni Gorbačov (Beograd, 1990.), Himenica (Beograd, 1996), Manifest Mlade Bosne (Novi Sad, 2000.), Passport for Sforland (Banja Luka, 2004.), Masovne razglednice iz Bosne (Banja Luka, 2012.), Konopci s otiskom vrata (Mostar, 2013.), Mali ekshumatorski eseji (Banja Luka-Beograd, 2015.), Emotikoni u Viberu (Sarajevo, 2016.), Paraolimpijske himne (dvojezično, Ljubljana, 2017.), Ježene kožice (Zenica, 2017.) te kratki roman Schindlerov lift (Sarajevo-Zagreb, 2018.).

Idućeg meseca iz štampe izlazi knjiga pesama Snijeg je dobro pazio da ne padne (VBZ Zagreb, 2019.) 

 

 

Antidot: Želeo bih da ovaj razgovor, ako mi dozvolite, započnem jednim tehničkim pitanjem koje se tiče pseudonima koji ste izabrali za Vašu imejl-adresu: B. D. Novski. Reč je, naravno, o centralnoj ličnosti Kišove Grobnice.

 

Igrom slučaja, (iako slučaj u korijenu sadrži LUČ), u Pozorištu Prijedor sam, prije deset godina (2009.), na dvadesetu obljetnicu Kišove smrti, tumačio lik upravo Borisa Davidoviča Novskog u „GROBNICI“ i u režiji sarajevskog redatelja Gradimira Gojera, i u „grobnici“ prijedorske stvarnosti. Nosila nas je misao da upravo u Prijedoru ispričamo priču o zanosu idejom koja postaje giljotina. Paralela prijedorskih grobnica iz devedesetih i naše predstave, sadržavala je namjeru da svatko pozove svoju savjest na večeru i propita je o sopstvenoj ulozi u opčinjavanju idejom i pokolju koji je time izlučen.

Tako se i moja savjest imenovala Novskim, kao onim koji se otrijeznio, pa makar i skokom u užareno grotlo peći za topljenje metala.

 

Antidot: Istorija se katkad ponavlja ne samo kao farsa nego i kao već ostvareni literarni siže. Ne znam da li Vam je poznat slučaj izvesnog D. S.-a, predsednika miloševićevskog SPS-a u Boru koji se, poput Novskog, bacio u užareno grotlo peći za topljenje metala, ostavivši za sobom oproštajno pismo, sa rečima: “Za sve sam kriv ja, samo ja i niko drugi osim mene”.

 

Nije mi poznat slučaj izvjesnog D.S.-a iz Bora, ali sam slične slučajeve triježnjenja užarenim grotlom viđao oko sebe i prepoznavao Borisa Novskog – izubijanog sopstvenom vjerom.

 

Antidot: Takođe, na sličnom tragu, u jednoj svojoj pesmi govorite o žrtvama iz masovnih grobnica kao o "nerođenoj Kišovoj deci"? 

 

Nerođena Kišova djeca još sjede (leže) na klupama po rasutim masovnim grobnicama i sanjaju prozivku svojega imena – da se vrate majkama, kćerima, sinovima ili djeci koja ih još čekaju, ne još dugo.

Ima ih puno, Daniluškina dječurlija s ustima punim zemlje.

A sve su prilike – ostat će nerođena.

Moj mail/pseudonim jest i meni opomenuće da je u imenu sadržano dozivanje a u dozivanju nerođenost i u nerođenosti sakrivenost.

Upravo kako ste rekli – ostvareni literarni siže.

„Za sve sam ja kriv, samo ja i niko drugi osim mene.“

 Ta oproštajna rečenica jest i rečenica buđenja i samodozivanja iz opsesije idejom koja je giljotinirala. „Grobnica“ u grobnici, ime u imenu.

Antidot: Raspad Jugoslavije i ratovi... Sigmund Frojd je svojevremeno sa najdubljom nelagodom doživeo slom carske Habsburške imperije: “Nema više Austro-Ugarske... Ali ja ne želim da živim nigde drugde... Nastaviću da živim sa torzom zamišljajući kao da je i dalje celina“, stoji u njegovim dnevnčkim beleškama. Dugo godina nakon Kišove smrti (1989) mučio me je osećaj da u Jugoslaviji, što je sa nekim samoubilačkim fatalizmom krupnim koracima hrlila u susret ratu, ništa ne bi krenulo svojim neumitnim tokom  samo da je Kiš nekim slučajem ostao živ. Verujete li i Vi (idealistički) u tu iskupljujuću moć umetnosti? Može li umetnik probuditi i samodozvati (pameti) naciju potonulu u nacionalističko ludilo? 

Frojdovsku nelagodu sloma imperije, sigurno smo osjetili u svakom atomu bića, barem mi, koji smo torzo bivše nam domovine osjetili u nemanju sopstvenih udova da se branimo od nasrćućeg Zla, koje je narastalo i uvlačilo se u svaku poru našeg bića, u svaki tren postojanja.

 Danilo je otišao na vrijeme.

Točno u sekund.

Da je ostao živ, da ga je rak pluća zaobišao, mislim da bi završio u goranovskoj jami s krečom, kao Stambolić, ili kao toliki...

Čak mogu zaklopiti oči i vidjeti egzekutore „Jedinice“ kako mu glavu raznose rafalom.

Dakle, danas više ne, ne vjerujem u iskupljujuću moć umjetnosti.

Kao Kiš „besmrtnost pisca“, i ja "buđenje umjetnošću" pripisujem srednjoškolskoj profesorskoj budalaštini.

Sada znam da nikoga umjetnost ne može probuditi – jer, čije su to riječi – ne možemo probuditi onoga koji se pravi da spava.

 Rijetki su budni, još rijeđi sanjači koji u stvarnost donose nadu iz sna, a najrijeđi oni koji žive umjetnost, dišu je i umiru s njom na usnama.

Danas sam u godinama kada je Kiš već uveliko bolovao, i kada je već sve napisao.

Upoznao sam ga 1986. u Prijedoru, na dodjeli književne nagrade „Skender Kulenović“ na Kozari.

Imao je već sjenku smrti na licu, a još su ga vodali i u Tomašicu, da mu pokažu rudokope željezne rude, na kojima će šest godina kasnije biti najveća masovna grobnica nakon Drugog rata.

 Da je to znao, a ne samo predosjećao, bacio bi se u bagerom iskopan rudokop, baš kao Boris Novski u užareno grotlo peći.

Vidio sam previše zla, da bih s pedesetdvije godine života vjerovao u moć umjetnosti da mu se suprotstavi.

Ne, „jecer hara“ (zlo u čovjeku, kako ga nazivaju Židovi) stalno je, i samo se može disciplinirati voljom za ljubavlju.

A te volje upravo nema. U cijelom torzu je nema.

 I još samo da dodam – kada je pokojna šatorska zvijezda izvjesni Š. Š. polegnut uz Danila i Nebojšu Glogovca u masovnu grobnicu Zaslužnih građana (ili kako se već zove), bio je to završni čin pobjede lopate nad pjevanjem, pobjeda jorikovskog, zajebantskog svijeta nad misaonosti i hrabrosti Hamleta.

 Naciju potonulu u nacionalističko ludilo već trideset godina, trebat će vaditi čitave generacije, koje, bojim se, ovdje ne vide svoje živote. 

Torzo će dugo trunuti u fantomskim bolovima nedostajućih udova.

Pod šatorom, pocikujući.

Antidot: Rodni gradovi pretvoreni, kao u Vašem slučaju, u najveće masovne grobnice ili koncentracione logore posle Drugog svetskog rata... Svedoci smo danas, podjednako kad je reč o pobednicima kao i poraženima (ako pobednika uopšte ima), da je proglašena vladavina principa sveopšteg zaborava, kultura ne-sećanja (ne treba pri tom zaboraviti da je latinski koren reči "amnestia" isti kao i "amnesia"). Vaša poezija se najrezolutnije opire toj šutnji i zaboravu?

Da, bez pobjednika...Zagrljaj poraženih, i to čvrst, prečvrst zagrljaj – koji ne ostavlja prostora ni za disanje.

Sjajno ste povezali „amnestiu“ i „amnesiu“, koje se u istom korijenu također drže u zagrljaju. Kultura ne-sjećanja, kultura kratkoće pamćenja, ne-žaljenje drugog, ne-željenje da se pogleda preko ramena, da se sopstvenoj odgovornosti pogleda u oči.

Kultura Velike šutnje iznad velikih grobnica.

 Ima, vjerujem da ste je uočili, izvrsna fotomonografija „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“ koju su uradili i uredili fotograf žurnalist Hrvoje Polan, Viktor Ivančić i Nemanja Stjepanović, koja zorno pokazuje da su domovi kulture diljem bivše domovine bili najveća mjesta egzekucija, kuće-mučilišta i u tome ima jezive simbolike. Da su nam kuće kulture postajale kuće stratišta, zapravo da nam je kultura odgajana kao ram za naše buduće divljaštvo, kao maska ispod koje je nakeženo lice ubojice.

 Tako u mojoj prvoj knjižici poezije „Noćni Gorbačov“ objavljenoj u Beogradu još 1990. dakle u samo praskozorje rata, postoje nevjerojatne slutnje užasa koji dolazi.

Toga sam postao svjestan tek puno kasnije.

Recimo, u logoru Omarska, najveće mučilište, mjesto mlaćenja, ubijanja i ispitivanja, bila je izvjesna kućica koja je prije rata služila kao mjesto odmora (kulture odmora) za šefove rudarskih smjena, a koju su sami logoraši nazvali – Mala bijela kuća.

 Upravo tako se zove pjesma u „Noćnom Gorbačovu“  - „Mala bijela kuća“!!

 Tako i pjesme naslovljene – „Straža, grad“ ili „Niska, niska, kalašnjikov“ ili „O Galipolju“ ili „Poginulog“...

Postojala je slutnja u meni, u mojem pjevanju, a da je, dakako, nisam bio niti svjestan u predraću kada sam ih pisao.

Tako i poslije rata.

Kao da su pjesme progovarale same o dogođenom i opirale se općoj šutnji i zaboravljanju. Savjest je preplavila svijest i postala mučno ječanje. Danas se naježim na sam pomen Doma kulture.

Antidot : Ovdašnjim ratovima je prethodio posvemašnji slom kulture; intelektualci, javni  radnici, univerzitetski profesori, novinari i pisci listom su se dobrovoljno regrutovali u redove onih koj će izvesti  intelektualnu  asanaciju terena, pripremiti naciju za rat i logore - "elita gora od rulje", kako je to u jednom tekstu sjajno nazvala građanski aktivist Beba Kapičič. O odgovornosti tzv. inteligencije, juče i danas?

Tu se krije, siguran sam, najveći naš poraz.

Izdaja tzv. elite, izdaja intelektualnosti po sebi, izdaja svjetskosti, izdaja onih koji su prvi morali začepiti usta topovima.

 Neću ni pomenuti Konstantinovića u opisu bijede i jada naše palanačke pameti.

 Profesori, novinari, pisci, slikari - prvi su se opčinjavali generalima, zavoljeli uniforme i osjećaj vojničke nadmoći, prvi su se oni zažednili kasarnske muškosti, mužjačkog vođenja krda, sasvim dobrovoljno su nauljivali puščane cijevi i nosili drnč kao infuziju, pojali prvi u deseteračkim rafalima, opijeni barutnom isparom i tamjanskim dimom...

Slom pameti, slom stiha i kista, slom olovke i boje...I samo posve rijetki su ostali u svojoj svjetskosti – profesorica Miočinović, Mirjana Karanović, Dubravka Ugrešić, Laslo Vegel, Predrag Ejdus ili Izet Sarajlić , Ivan Čolović, Srđa Popović....

 A koliko je samo njih nosilo čizme boje trule masline ispod civilne odjeće i intelektualnih titula – od Ćosića, preko Aralice, Kapora, Milića od Mačve, Žigona, Čavoškog, Slobodana Prosperova Novaka, suludog psihijatra-pjesnika Karadžića, pjesnika Bećkovića i Noge, šekspirologa Koljevića, Slavka Mihalića, Antonija Isakovića....itd.itd.....

 I, još su tu...

Uključite tv, otvorite novine, posjetite književnu večer, pogledajte teatar i evo ih kako nam objašnjavaju našu izuzetnost, kako nam objašnjavaju da je „Za dom spremni“ – stari hrvatski pozdrav, da je knez Pavle jeo puding s Hitlerom jer nas je Firer volio, da je Draža „prvi gerilac Europe“, da je Jasenovac bio odmaralište a Srebrenica zločinčić nekih tamo pijanih budala, da je Sarajevo samo sebe tuklo snajperima, da se Vukovar slijepio sa zemljom onako....

 Nemamo mi inteligenciju.

Nikada je nismo ni imali.

Naša najveća pamet crkavala je od gladi – kako Matoš, tako i Sterija, kako Tin, tako i Ćopić, kako Kočić, tako i Koča Popović....

Upravo takvu pamet smo ismijali, i još joj se smijemo.

Tako, recimo, Bošnjak (izmjenjenog imena) pravi Hrvatu (izmjenjene nacionalnosti) grad u Bosni srpskim parama (Andrićgrad), i to na mjestu gdje su ljude spaljivali.

I dovoljno je prošetati se tom tvorevinom diznilendskom, da vas stid preplavi širok kao Drina.

 I, nema za sve njih nikakve odgovornosti. Niti je tko traži...

Oni su obožavani i besramno bogati, u najsiromašnijoj zemlji Europe, zemlji beskulturnih i besprizornih, čija djeca bježe glavom bez obzira iz zemlje svojih djedova u zemlje djedovskih neprijatelja, da barem generaciju ili dvije žive kao ljudi, pa bili i kapitalističko roblje, ali ljudi prije svega.

Antidot: Običnom čoveku je prosto nametnuto neko šizoidno stanje rascepljene svesti ("Glava u klancu, noge na vrancu", kako glasi naslov jedne Ćopićeve knjige). Današnji jaz između zvanično utvrđenih činjenica i mitomanske interpretacije nacionalno osvešćenih interpretatora je nepremostiv, a vidimo, uza sve to, da je revizionizam svuda u punom zamahu. Srećom, po rečima Srđe Popovića, tu je Haški sud u čijim arhivima je pohranjena zvanična istorija jugoslovenskih ratova.

Jaz je nepremostiv, jer ga nacionalno osviješćeni interpretatori stalno uvećavaju. Devedesete su godine vječnog vraćanja istog, i nomenklatura se ne mijenja – isti ljudi, iste cipele, isti zatvorski krug.

 

Što može društvo na čijem su čelu personalno potpuno isti ljudi već trideset godina, ljudi koje su društvo uveli u pokoljavanje?

To izgleda kao noćna mora, kojoj zauvijek nema kraja.

 

Arhive koje pominje Srđa Popović, srećom su pohranjene i svakome dostupne „u dva klika mišem“, ali to je kao disk o nama ispaljen u svemir.

Jer ti se ljudi ne obaziru čak ni kada im pokažete snimke od prije dvadeset ili trideset godina na kojima govore najveće moguće fašističke gadosti.

Dapače, oni računaju na bezgraničnu glupost puka, na većinsku tupost i brižljivo odgojenu neobrazovanost.

 I, u pravu su – samoubojstvenost je izgleda kodirano u nama...

Kolapsirano društvo, zgaženog sustava vrijednosti, ne može izaći iz dvadesetog stoljeća.

Ja nemam nade, ali ja pišem pjesme.

Mi ne putujemo nikud, mi PUTINUJEMO u krug, oko požarevačke lipe.

A ona procvjetava, sve beharnije, sve bogatije...

 

 

 

 

ZUBIĆ VILA

Zokina mater u maramici sačuvala njegove
Mliječne zube –
Očnjačiće, kutnjačiće, sjekutiće
Kada ga je na ratištu raznijela granata
Nije ostalo ništa
Zato je maramicu ušila
I sakrila u svoju
Zasmrtnu sivu haljinu
Sanjam ga sinoć kako
Zečjoust glođe zvijezde po nebu
Snešen joj u grudni koš

  *  *  *

Kad je zbog kemoterapija
Izgubila kosu

Nosila je periku napravljenu od
Sačuvane kose svoje bake
Davno odrezane za bakino krizmanje s djevojčicama

Tako se i smiješila
Djed je noću dolazio
Milovao je po kosi šaptao joj u jastuk ne boj se ne boj se
Dušo dušo moja ne boj se

 

Stolar

Bile smo tri, sad samo ja na Odjelu. Sve nam žensko povadili, pa smo bile potpuno prazne.

Sad samo ja.
U meni bi svijeća mogla gorjeti, a da je ništa ne zaljulja. Ni vjetrića niotkud a nema šta ni zagrijati, ničemu nije vruće.
Vosak bi se sklupčao.

Kod nas u selu isto kad netko umre iz kuće, ulazna se vrata skinu i pokojnika se na njih polegne, sve dok se škrinja ne donese.
Tako kuća bude širom otvorena, bez vrata.
I svi mogu ući.

Na našim ulaznim vratima ležao did Martin, dva ujaka, tetak i tetka Amalija, mladoumrla
Spomenka…

Kad su nam kuću spalili samo vrata ostala.
Nekako nisu mogla stati na onaj svijet, kao u pretrpan kamion.
Pa ih vratilo.

Još ponešto nabrzinu da zatvore.