Posle NATO i PESKO i što to znači za EU

Prvi, pravni i administrativni potezi EU oko utemeljenja Stalne strukturirane suradnje u području obrambene politike, PESCO - po engleskoj kratici - izazvali su veliko zanimanje. Je li moguće, da će ovaj put, nakon mnogih fijaska, Europa uspjeti organizirati zajedničku obranu, pa da će se možda i nametnuti kao obrambeni faktor?  

Nebrojene konferencije održavaju se na ovu temu širom Europe i u Bruxellesu, i diplomati i eksperti kao da su i sami iznenađeni kojom brzinom se ova inicijativa, ili ‘mehanizam’ kako se ovdje zove,  konkretizira.

K tome, kako čujemo, nakon što se u Njemačkoj formira vlada, moći će se na terenu provjeriti da li će i kako će takva suradnja funkcionirati.

 Postojat će mnogi važni zajednički projekti u domeni obrane koji će biti objavljeni uskoro, ali govori se da će pokusni teren konkretne vojne akcije biti u Maliju, a prve dvije zemlje koje će poduzeti misiju u formatu PESCO, bit će Francuska i Njemačka.

Republika Mali, i dio Zapadne Afrike znatan je sigurnosni rizik, i projekcije se bave i migracionim pravcima prema Europi, preko Alžira, i islamskom radikalizacijom. 

Ta misija, realizira li se, neće biti paradna šetnja. Rizik ranjavanja i žrtava europske strane postoji, kao što su Francuzi već iskusili.

No, i ovaj odabir, planiranje te strpljivo čekanje Berlina i Pariza na pravi trenutak, pokazuje da je zajednička obrana Europe dugoročna strategija dvije zemlje.

Stara zamisao, novi pokušaj

 Sve dok prije tri godine Francuska i Njemačka nisu ozbiljno odlučile da je revitaliziraju, ideja zajedničke europske obrane, makar je u Lisabonskom ugovoru (svojevrsnom Ustavu EU-a)  upisana kao sastavni dio Unije, bila je mrtvo slovo na papiru.

Zamisao, želja, vizija, da bi se briselski blok zemalja trebao moći zajednički braniti, i imati svoju autonomnu sigurnosnu i obrambenu politiku bila je na stolu od samog prvog okupljanja šest zemalja u Zajednici za ugljen i čelik.  Praotac Unije, Robert Schuman, smatrao je nezavisnu i zajedničku europsku obranu toliko bitnom da je, u znak protesta, dao ostavku na sve javne funkcije kad je bila odbačena. Nakon toga, raznim pravnim ugovorima zadnjih 20-ak godina, ideja je pogurivana, ali bez stvarnog pomaka.

Ovaj put, mnoge  nepremostive prepreke u dosadašnjim propalim pokušajima, zaobiđene su, ali ne znači da nema novih.

Dvadeseti i tri članice EU-a potpisale su 11. XI ove godine,   Pristupni dokument PESCO-u. Kad se Francuska i Njemačka otisnu u Mali, kako se očekuje da će se dogoditi, ostali  pažljivo će  promatrati , i analizirati iskustva koja bi mogla vrijediti i za njih poslije. Kako propisuje PESCO, uvijek je jedna zemlja lider akcije, a u ovom slučaju bit će to Francuska.  

Efikasnost ili inkluzivnost ?

Oba glavna grada, i Berlin i Pariz, žele da novi europski mehanizam proradi, ali njihova polazišta kakva bi ta Stalna obrambena suradnja trebla biti, ne poklapaju se. 

 Pariz želi robustan, značajan, efikasan mehanizam, hard power koji bi stajao iza soft power Unije, i asertivnu zajedničku obranu u svakom elementu,  od vojne industrije do zajedničke komande.

S druge strane, Angela Merkel legendarno je odgovorila u jednom od prvih razgovora o PESCO: ‘’ Bundeswher? Da, imamo, ali ne upotrebljavamo mnogo’’. Dobro, to jest šala, jer  je epoha njemačkog radikalnog pacifizma, koja je definirala Njemačku od kraja Drugog svjetskog rata,  pa preko političke filozofije  Willya Brandta na izmaku.  Bundeswher, kako pokazuju statistike, jača. Jasno, u jednoj drugačijoj, pacifizmom izmijenjenoj Njemačkoj, ali - jača.

Uz to, Macronov Pariz inzistira na efikasnosti, pa i ako cijena bude da PESCO bude manji i uključi tek nekoliko vrlo spremnih i voljnih zemalja, neku vrstu obrambene avangarde.

Berlin nastoji na inkluzivnosti, širokoj političkoj podršci, pa se tako i tu vidi što se događa u Europi: Mladi lider Macron je u zaletu, ali Angela Merkel se boji daljnjih podjela i dalje traži kakav-takav konsensuz kad se radi o ovako bitnim odlukama. To zvuči pozitivnije, ali zapravo je i razblaživanje ideje zajedničke obrane. 

Hard, soft ili hard i soft

Svejedno, i Pariz i Berlin slažu se u tome da Unija treba izgraditi i svoj hard power. Ali, i to je razlika između ranijih razdoblja kad su slične inicijative propadale, ovaj put imaju iza sebe povoljno javno mnijenje u svojim zemljama, i mnogim drugim članicama. 

Projekt PESCO zajedničke obrane nije samo zabava za elitu, nego obratno:  elite konačno imaju inicijativu koja odgovara raspoloženju među građanima, a da se tiče jačanja, dubljih integracija Europe.
Sjetimo se da su na referendumima zadnjih 20-ak godina Europljani uglavnom sve odbijali, no ovaj put, ankete pokazuju da žele jaču, svoju, zajedničku obranu. Recimo, Nizozemci nisu bili sretni kad su Rusi srušili njihov avion nad Ukrajinom, koja ih do tada, kao niti Rusija, uopće nije uopće interesirala.
Cijela zapadna Europa duboko je potresena terorizmom. Velika većina javnosti zapadne Europe nije toliko preplašena Putinom, ali jest Erdoganom. Istočna Europa obratno. Osjećaj nesigurnosti oko budućnosti, pa i straha za život, osjetno se pojačao.

Frustracija je tako jaka da jačaju populistički, antieuropski, antidemokratski pokreti i na zapadu i na istoku Europe. Dakle, pametna ponuda narodu treba se sastojati od veće sigurnosti, ali kroz stalnu demokratsku provjeru, i na način da svi u toj kombinaciji budu zadovoljni.

Oko tog da se krene u strukturiranu i permanetnu vojnu suradnju, slaže se i vojna industrija u svim zapadnoeuropskim zemljama, pa dvoje lidera, Macron i Merkel, imaju i u tome, dakle, izvanredno važnu podršku.

To da je vojna industrija voljna, investitori zainteresirani, a da javnost - koja zadnjih desetak do petnaest godina sve odbija što god im se ponudi od dubljih europskih integracija - ovdje daje zeleno svjetlo, smatra se za priliku koja se ne smije propustiti.

S Trumpom je situacija složenija. Iako mu je retorika negativna, mnogi tvrde da se na terenu zasad ništa nije promijenilo nagore, i istočna Europa osjeća se relativno sigurna. Ali, ipak, dokle će to trajati?  Znamo, međutim, da je Amerika promijenila kurs već nakon rušenja blizanaca Svjetskog trgovinskog centra i početka rata protiv terorizma. Prioritet za vanjsku i obrambenu politiku Washingtonu je postala i ostala Azija, a Europa gubi na važnosti. Bush i Obama imali su osjećaj obaveze i kontinuiteta prema Europi, i osjećaj obaveze prema ulozi Amerike u svijetu, ali ono čvrsto vezivo  - zajednički interes, kao za Hladnoga rata - nije više postojao. Zatim se ističe kako je izbor predsjednika Trumpa i uvrede kojima je zasipao EU - od ruganja preko  slavljenja Brexita i poticanja drugih zemalja na demontažu Unije, do neprijateljskog tvitanja nakon susreta s Angelom Merkel na summitu NATO-a - bilo odlučno. To je donekle točno. Trumpov stil komunikacije dobro je došao njemačkoj kancelarki da prenese poruku koju su svi jako jasno razumijeli, a to je da Amerika okreće leđa Europi. Obično se navodi da je Brexit stvorio priliku za PESCO, a i jest, jer Britanija ne samo da neće bacati veto na dublje integracije bloka koji napušta, nego će tražiti suradnju s PESCO-m. (Doduše, za sada, u ovoj fazi, još koči razvoj PESCO-a, jer joj je to sredstvo pritiska na druge elemente pregovora oko izlaska iz EU-a, ali zapravo već sada traže modalitete budućeg sudjelovanja.)

Razlika je i u tome da Francuzi imaju jasan fokus kakva to europska sila treba biti, a Nijemci još vode nacionalnu, unutrašnju diskusiju.

Federalizam ili suverenizamS Trumpom je situacija složenija. Iako mu je retorika negativna, mnogi tvrde da se na terenu zasad ništa nije promijenilo nagore, i istočna Europa osjeća se relativno sigurna. Ali, ipak, dokle će to trajati?  Znamo, međutim, da je Amerika promijenila kurs već nakon rušenja blizanaca Svjetskog trgovinskog centra i početka rata protiv terorizma. Prioritet za vanjsku i obrambenu politiku Washingtonu je postala i ostala Azija, a Europa gubi na važnosti. Bush i Obama imali su osjećaj obaveze i kontinuiteta prema Europi, i osjećaj obaveze prema ulozi Amerike u svijetu, ali ono čvrsto vezivo  - zajednički interes, kao za Hladnoga rata - nije više postojao. Zatim se ističe kako je izbor predsjednika Trumpa i uvrede kojima je zasipao EU - od ruganja preko  slavljenja Brexita i poticanja drugih zemalja na demontažu Unije, do neprijateljskog tvitanja nakon susreta s Angelom Merkel na summitu NATO-a - bilo odlučno. To je donekle točno. Trumpov stil komunikacije dobro je došao njemačkoj kancelarki da prenese poruku koju su svi jako jasno razumijeli, a to je da Amerika okreće leđa Europi. Obično se navodi da je Brexit stvorio priliku za PESCO, a i jest, jer Britanija ne samo da neće bacati veto na dublje integracije bloka koji napušta, nego će tražiti suradnju s PESCO-m. (Doduše, za sada, u ovoj fazi, još koči razvoj PESCO-a, jer joj je to sredstvo pritiska na druge elemente pregovora oko izlaska iz EU-a, ali zapravo već sada traže modalitete budućeg sudjelovanja.)

To nije sve. Mehanizam PESCO, koji se u briselskom žargonu zove ‘pojačana suradnja’,  signalizira federalizam Europe i to se, na svoj način, sviđa i Njemačkoj i Francuskoj, kao i Belgiji i Luksemburgu. Drugim se zemljama put federalizacije mnogo manje dopada.  Kad je riječ o daljnjem zbližavanju, integriranju Unije, o procesu koji bi je činio sličnijom državi, Berlin i Pariz nemaju istu viziju. 

Generalno, Njemačka je tokom razvoja europske zajednice bio sklona čvršćim zajedničkim institucijama, a Pariz suradnji po sektorima. Francuskoj je bilo više stalo do klasičnih dokaza suvereniteta nacije, nego Njemačkoj.
Današnja Unija pokazuje da je prevladao francuski model, a federalistički izgubio. Ali, evo obrata: sad bi Francuzi htjeli da obrana bude više institucionalizirana, a Nijemci nisu za to. Boje se da se francuska vizija obrane sabire u ideji da Pariz želi francusko liderstvo nad obrambenom politikom koju bi plaćali Nijemci. Donekle i jest tako, Francuzi i ovdje probavaju koliko se može daleko ići dok Nijemcima ne bude dosta.

Za vrijeme predsjednika Hollandea, Pariz je svaki čas tražio od Njemačke da uvede eurobond.  Kad su nedavno iste signale oko eurobonda primijetili i kod Macrona, odmah su, slikovito govoreći, zarežali. Nijemci se oneraspolože svaki put kad primijete da ih se želi dovesti u situaciju da budu jamac dugovima koji naprave druge članice.
Nije ni samo to. Francuski predsjednik je mali car svoje zemlje u svim odlukama, pa i vojnim, a njemačka kancelarka nema široki manevarski prostor i za svaku značajniju odluku koja se tiče europskih inicijativa, mora tražiti dozvolu Bundestaga. Na primjer, u ratu oko Libije  Francuska i Italija  tražile su vojnu podršku Njemačke, ali nisu dobili Luftwafe.

Uostalom, mi cijelo vrijeme uzimamo zdravo za gotovo da će Angela Merkel čvrstom rukom voditi svoju buduću koaliciju, ali bolje je pričekati i vidjeti. Tu su još sitnice koje možemo tek spomenuti, na primjer, cijeli političko ekonomski kompleks Sjevernog toka - ma prava sitnica! Sve će to, a ne zaboravimo i proputinovsku modu u nekim njemačkim strankama krajnje desnice, ali ne samo njih, utjecati i na stavove o zajedničkoj eurospkoj obrani.

Radi li još mašina

Prije velikog proširenja EU-a, francusko-njemački kompromis bio je najvažniji pokretač Unije. Razlog tome bio je da su pozicije dvije zemlje u svim važnim temama koje možemo zamisliti redovito bile jako različite. Kad bi se postigao njemačko-francuski dogovor, ne samo interesi te dvije zemlje, nego i svih drugih koji bi padali u spektar bili bi zadovoljeni. Zato je kompromis bio uspješan i zato je postao zaštitni znak Unije.

Idilu je pokvarila, ali bila i modernizator, Velika Britanija. Idealno bi bilo da je Britanija u europskom paketu, i kao nuklearna sila, i kao nositeljica velike tradicije koja izaziva poštovanje, i zbog svoje vojne industrije, ali i zbog političkog balansa u novom obrambenom mehanizmu . No, nije i njeni pravci djelovanja bit će zaobilazni.  

Ovaj put je kompliciranije. Nizozemska, iako dio Beneluxa, ove stare europske integracije koja pomalo nalikuje federaciji, u mnogim elementima razvila se tako da se  približila  Britaniji, pa je često London preko Holandije  davao na znanje svoje stavove kad nije htio sam istrčati u prvi plan.
Sjeverna Europa jako je različita od srca kontinenta. Njihove interese, tu 'sjevernu dimenziju' također će trebati uzeti u obzir. Unija je jako velika i vrlo različita.

Zato će se snaga novog francusko-njemačkog kompromisa provjeriti prêko i preko istočnoeuropskih članica, tj. Nove Europe. Tamo su Višegradska grupa, tvrda, do sad nesalomljiva, te Balti, koji jesu potpisali dokumente PESCO, ali stoje po strani i čekaju kako će stvar razvijati - odnosno, gledaju jesu li  njihovi interesi servisirani. Za sada su skeptični, a neki, kao Česi i Poljaci to su jasno dali na znanje. Itekako su zainteresirani, sve što povećava njihovu sigurnost u odnosu na Rusiju ih zanima, ali gledaju jesu li im Pariz i Berlin dobri vođe.

Ni jug Europe nije baš sto posto uvjeren što ova struktura njima konkretno donosi.  Dobro. Recimo da interese juga Europe zastupa visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku i sigurnost, Federica Mogherini.  Zemlje juga Europe koje imaju problema s imigracijom mogu se naći u talijanskom interesu, koji, kad može, promovira Mogherini, makar se talijanska političarka nije nametnula kao samostalni autoritet u Bruxellesu. (Kad spominjemo imigraciju imamo na umu neuređenu Libiju i Siriju ).

Mladi lider, oprezna Merkel

 Emmanuel Macron, koji je vrlo veliki zagovornik Unije, još uvijek ne poznaje dovoljno istočnu Europu i teško prihvaća da je i istok briselskog bloka Europa. Za njega je prava Europa, čini nam se, krasna i uspješna konstrukcija zapadne Europe. Onaj drugi dio, onaj preko rijeke Elbe, tamo su istočni Europljani koje on dubinski ne razumije, od Poljaka, preko Slovaka, do Čeha i Mađara. Ma, ne razumije ni Austriju.  Ali,  metodom vlastite kože za vrijeme izbora shvatio je utjecaj propagande iz Rusije. Prema tome, ako Česi i Poljaci ne shvaćaju misiju u Maliju i pozive imigrantima, ako im se zaista ne da liječiti zapadnoeuropske komplekse i naslijedje kolonijalizma, ipak i oni i Macron mogu naći dodirne točke. To, doduše, sigurno nije dosta za zbližavanje istoka i zapada Unije.  Angela Merkel bliža je istočnoj Europi, više s nogama na zemlji, ali komunikacija je otežana jer val populizma i neugodnog  nacionalizma u Poljskoj ne posustaje. Štoviše. Poljski predsjednik Kaczynski ponovo je, i to dan-dva nakon što je potpisao pristupanje PESCO-u, svoju raniju tiradu u kojoj od Angele Merkel, traži ratne reparacije za rušenje Poljske u Drugom svjetskom ratu. 

Poljaci i Balti također zamjeraju Berlinu i Bruxellesu da nemaju dovoljno interesa za njihove muke s Putinovom Moskvom. Tu su temu, nakon mnogo godina, uspjeli staviti na dnevni red u Bruxellesu, i u NATO-u i u EU-u. Iako je to bilo vrlo teško, kibernitička propaganda iz Moskve, ili cyber napadi, kako se kolokvijalno kaže, sad je postala jedna od najvažnijih tema na sigurnosnim forumima i konferencijama i imat će, kako razumijemo od diplomata i eksperata, značajno mjesto unutar PESCO-a.

Još, nedostaje i stvarna komunikacija interesa juga i istoka Europe. Dakle, pred PESCO-om je još jako puno prepreka.

Kad ovako nabrojimo prepreke, one izgledaju teško rješive. Tako je to u Bruxellesu - desetljećima nešto stoji na mjesto, onda se promijene okolnosti i ako se adekvatno reagira, mozaik se brzo posloži. Barem je dosad tako bilo.
Dobar je primjer baš europska sigurnost nakon Drugog svjetskog rata. Nekoliko godina nakon kapitualcije Njemačke, pobjedničke diplomacije izbacivale su planove europskih sigurnosnih projekcija - i sve su kao glavnog neprijatelja ciljale Njemačku, koja je tada još bila podijeljena na ono što su sada savezne države, ili se tek formirala u zapadnu i istočnu. Francuzi su bili skoro histerično preplašeni perspektivnom da se Njemačka digne iz pepela, a Britanija šokirana kad je shvatila kako ju je Amerika grubo odgurnula i onako iscrpljenoj od rata, dodatno otežala ekonomsku situaciju. Britanci su kupovali hranu na bonove, i nakon što se to prestalo raditi u Njemačkoj. Tako je to bilo tada. Amerika je teško ucijenila Francusku, kako bi Pariz dozvolio razvoj Njemačkoj. A ipak je nakon svih tih udaraca formiran NATO, i postao najvažniji političko-vojni savez. Dakle, prepreke je moguće svladati, makar, više nema Amerike koja podvikne kad se djeca previše razigraju. 

NATO ili PESCO, EU i SAD

Nesumnjivo, ključno je pitanje o odnosu NATO-a i PESCO-a.

NATO je u ovom trenutku doista drugačiji nego prije izbora predsjednika Trumpa. Primjerice, ranije je redovne sastanke ambasadora ili ministara obrane NATO-a, otvarao i zatvarao Amerikanac. Znao se red. Sad više nije tako. U nizu tema Amerikanci više nemaju potrebu da nametnu svoj kurs. Osim u jednoj - imaju vrlo čvrst stav prema Moksvi, ali, čujemo komentare, možda zato da kompenziraju negativne strane istrage o ruskim utjecajama na američku predsjedničku kampanju. Istočne zemlje možda se malo uljuljkuju u tu jaču retoriku prema Rusiji, ali ostali NATO članovi malo su rezerviraniji.

Britanija je sada ta koja nastoji preuzeti vodstvo, i to im je jako potrebno, kako bi na drugoj strani kompenzirali Brexit.

No, poanta je: NATO je ozbiljna, mrtvački ozbiljna vojna organizacija. Još je procesu razgledavanja koje mehanizme postavljene za vrijeme Hladnoga rata treba zadržati, čime se treba obnoviti. Promijenila se, donekle, priroda prijetnji, a dodane su nove, kao terorizam ili migracioni tokovi. Propaganda, kiibernetički napadi već su nekoliko godina stalna briga. Suština je u tome da je NATO takva čvrsta struktura, u kojoj svatko ima svoj jasan interes, da sistem nije ugrožen čak niti ako se neprikosnoveni lider, Amerika, u ovom razdoblju traži.

Još jasnije: NATO je čvrsta organizacija vojno-političkog saveza, a PESCO je definiran kao proces.

Samim tim što je proces, PESCO neće biti dovršen. PESCO je europski mehanizam, a to sugerira da ima sve osobine koje inače karakteriziraju briselske pothvate. Čini se da će se temeljiti  na uspješnim kompromisima, napredovat nejednakim tempom. Ako zapadni dio briselskog bloka uspije angažirati istok, onda će biti ozbiljniji i definiraniji. Europska unija je nevjerojatno pragmatična, ako nema koristi, neće biti interesa za napredovanje. Ako pak ako prevlada francuski koncept, onda će služiti daljnjem produbljenju odnosa zapadne Europe i svojevrsnom udaljavanju od istočne.

Faktor vojne industrije

Europska logika koja prevladava zadnjih dvadesetak godina ima smisla kad se primijeni na projekt PESCO.

Kako su nedavno rekli James Morrisson, direktor Europske komisije na konferenciji briselskog 'Friends of Europe', i Paul Taylor, ekspert tog think tanka,  "SWAT analiza PESCO-a, pokazuje da je projekt opravdan. Imamo 28, uskoro 27 zemalja i 27 zapovijednih lanaca. Europska vojna industrija , čak i bez Britanije, iznosi 19,6 milijardi dolara što je tri puta više nego što Rusija troši na svoju obranu. Dakle, može se dalje" , zaključila su ova dva Britanca.

Direktor Morrison također je rekao da će PESCO biti otvoren i trećim zemljama, dakle onima koje nisu članice EU-a.[1]

U posljednje vrijeme učestale su i analize europske vojne industrije. Ekspert najuglednijeg briselskog ekonomskog think tanka, Brueghel, Alexandar Roth, komentirao je nedavno na svom blogu, da vojna industrije Europe upošljava 500 tisuća izravno, a generira posredno milijun i 200 tisuća radnih mjesta.  Europsku vojnu industriju karakterizira disperziranost, mali broj velikih igrača, i 1350 malih i srednjih tvrtki. BAE Systems i Airbus, Thales i Safran, te Finnmecanica dominiraju tržištem.

Njemačka, Austrija, Češka, Španjolska, Švedska, Poljska, imaju SME-e. Manje tvrtke uglavnom proizvode oružje i municiju. "Veća koordinacija i harmonizacija obrambene politike mogla bi dovesti do veće specijalizacije po zemljama, regijama i tvrtkama", zaključuje Brueghelov ekonomist , ali dodaje: "Kako europska industrija nije podjednako raspoređena, profiti se neće podjednako slijevati u svaku zemlju. Ako jedna zemlja poveća svoja davanja zbog europske obrane, a to se slijeva u firmu u drugoj zemlji, doći će do novih trgovinskih tokova.

Na primjer, Njemačka vojna industrija je mala u odnosu na veće igrače."  [2]

 Dakle, harmonizacija ide u korist vojne industrije, Njemačka ne prigovara, ali prigovaraju Poljska i Češka. Proizvoditi pištolj nije isto kao i proizvoditi avion ili brod tipa Mistral. Praznine drugih zemalja, koje nemaju vojnu industriju zjape na europskoj karti i taj problem još nije riješen. Ipak, tu su naznake prvih zajedničkih projekata, kao što je zajednička proizvodnja tenkova, dronova ili aviona. 

E, sad - raniji zajednički projekt, za što je primjer Eurofighter, propali su, jer je svaka zemlja radila po svojim nahođenjima i standardima.To više neće biti tako. Ako Francuzi znaju proizvoditi brod ili avion, onda oni moraju biti šefovi projekta. Nijemci znaju raditi tenk, dakle, njemački inžinjer mora imati pod kontrolom baš sve. Ovo je veliki napredak, i vjerojatno će voditi rezultatima, koji će se ogledati i u smanjenju dupliranja kapaciteta, i u boljoj iskorištenosti, boljoj koordinaciji, većem stupnju inovacija i istraživanja. Već to će doprinijeti tome da PESCO stekne poštovanje. Prvi rezultati trebali bi se vidjeti u narednoj deceniji, kad bi se, vjerojatno, trebalo pristupiti i većoj integraciji. Ako se europska vojna proizvodnja zavrti, i postane uvaženi faktor na europskoj sceni, onda će svašta biti mogće.

Ali, prvo se provjerava francusko-njemački par. Radi li još ta mašina, koja štekće i više od deset zadnjih godina? 

 Postoji dogovor o popratnim programima i institucijama i o strukturi upravljanja (CARD, godišnja provjera napretka), o financiranju (Fond) ali, s Malijem, vidjet ćemo na djelu kako funkcionira prvi zajednički štab.

U europskim koordinatima, crna Afrika, pogotovo Rog Afrike, i Mali (bivša kolonija Francuski Sudan)  odgovornost su i briga Pariza. Smatra se da ta dva dijela crne Afrike samo Francuzi razumiju i jedino oni mogu, ukaže li se potreba, uspješno intervenirati. Istodobno, na tim mjestima Francuzi stalno iskušavaju  u realnim uvjetima, a doduše, i daleko od očiju javnosti, svoje kapacitete i svoj autoritet.

Svaku pojedinačnu misiju pod formatom PESCO, vodit će jedna zemlja, u ovom slučaju, u Maliju, Francuska. Međutim, dok bismo i zavezanih očiju mogli pogoditi gdje bi Francuzi mogli intervenirati i reagirati, pa i Talijani, uopće to ne možemo zamisliti za Njemačku.

UOKVIRENO

Sažetak suštine

Visoka predstavnica EU-a Mogherini, opisala je PESCO  prilikom potpisivanja zajedničkog dokumenta 13. XI 2017.,  kao 'vrlo ambiciozan projekt u pogledu zajedničkih obaveza', i 'primjer kako EU može služiti članicama u njihovim prioritetima, a to znači odgovoriti na zahtjev za integriranom pristupu sigurnosti'.

Nakon potpisa na PESCO dokument, Hrvatska tvrtka Utilis uz pomoć MORH-a dobila ije z europskih strukturnih fondova 600 tisuća eura za projekt simulatora za kibernetički sukob.

Vojni Schengen

Prvi dokument PESCO potpisan je 13. XI 2017, a 23 do 25 članica EU-a, trebali bi potpisati dokument nazvan Strukturirana stalna suradnja u području obrane ili Europska unija za sigurnost i obranu.
Malta, Portugal, Irska, Danska i Velika Britanija nisu pristupile. Prve tri još razmatraju, dok Danska ima izuzeće od sudjelovanja u obrambenoj suradnji jednako kao i Velika Britanija, koja ionako napušta EU.

Pravi, oficijelni početak bit će popraćen s 15-ak zajedničkih projekata. Njihov cilj jest da ojačaju i obrambeni kapaciteti pojedine članice, ali i da se poboljša koordinacija i suradnja među članicama. Među njima su i kordinacija medicinske pomoći (European Medical Commande, lider Njemačka),logistički centar (European Logistic Hub, lider Njemačka) i mehanizam za upravljanje u kriznim situacijama.
izvor: https://www.bruxelles2.eu/wp-content/uploads/2017/12/liste15projetspesco.png