Kombinatorike desnice, ljevice i treće opcije

U predizbornoj kampanji u Hrvatskoj upada u oči nagli izostanak prokazivanja i optuživanja Srba, tj. "Srba", jer kad bi krenulo optuživanje, nije se gledalo ni na krvna zrnca! Još do prije koji mjesec, Srbi su uobičajeno bili na tapetu, strelice su bile odapinjane, ali nikako da se rasplamsa vatra gnjeva na koju se uvijek moglo računati pred izbore. Gdje su sada "Srbi"? Nakon trideset godina verbalnog nasilja prema hrvatskim Srbima , zanimanje je splaslo.

Čak niti teška desnica oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore, više ne pljuje Srbima. Ne samo to: Milorad Pupovac napravio je odličan izborni spot, "Pupi je kriv za sve", https://www.youtube.com/watch?v=1K6rtgdCqDI  u kojem se ironično poigrava s klišejima i desničarskim šovinizmom u Hrvatskoj, ali , iako je daleko najuspješniji spot u kampanji, i provokativan, jedva da je itko obratio pažnju.

Jednako tako, ne govori se niti o opasnosti od migranata i potrebi čuvanja granica, a to je tema baš svih izbora u Europi, na tome se kupe i dobivaju poeni. U ovoj hrvatskoj kampanji, Srbi se potežu sada samo u okviru pitanja da li lideri manjina iskorištavaju svoje privilegije pošteno ili nepošteno, ali migranti i opasnost od migranata, uopće ne spominju.
Posustali su i stalno tinjajući desničarski zahtjevi za prekopavanjem logora Jasenovac, kako bi se, smatraju, ustanovio broj i valjda etnička i ideološka struktura ostataka. Iako je stranka koja se predstavlja kao čvrsta, teška desnica, Domovinski pokret Miroslava Škore, okupila skoro sve što se može pod to podvesti, ništa se ne čuje. To je uistinu vrlo neobično. Rijetko tko ima i objašnjenje, ali očigledno, ideološka bitka skrenula je na nove sadržaje.

Abortus kao iznenadna glavna tema

Najvruća debata kampanje bila je pravo žena na abortus. Ali, čak je i ta napetost bila barem djelomično umjetno stvorena, jer su mediji namjerno amplificirali i malo izmijenili izjave Miroslava Škore pa je ispalo da je rekao da bi se silovane žene trebale dogovoriti u svojoj obitelji oko abortusa. Paralelno s tim, dvije intelektualne zvijezde desnice, bračni par doktora filozofije, Raspudić Selak, također se negativno izjašnjavao oko prava za abortus. Tako je pitanje abortusa, do tada marginalno, jednostavno eksplodiralo. Izjašnjavanje političara oko abortusa, odnosno da li "život počinje do začeća" pomoglo je i ideološkoj profilaciji na sceni - svi koji su se zauzeli da počinje od začeća, "prolajferi"nadesno, a pravo na izbor nalijevo.

Samo se jedna beznačajna desna mala stranka, desnija i od Domovinskog pokreta Miroslava Škore, zalaže za zabranu abortusa, tako da stvarne opasnosti ne bi niti bilo. Zašto je onda došlo do takve zaglušujuće paljbe, kad je posve jasno da javnost u zemlji to ne želi i da nitko nema ni namjeru da uvede zabranu abortusa? Ima razlog - zato da se sva pitanja ideološki istjeraju na čistac, ali isto tako, reakcija je bila snažna kako bi se postavile prepreke osvajačkom putu Miroslava Škore.
U HDZ-u, bliski Plenkovićev suradnik, Gordan Jandroković, rekao je da je HDZ "za život, ali protiv zabrana". Andrej Plenković je rekao da je pitanje abortusa u Hrvatskoj "već zakonski riješeno" , a riješeno je tako da žene imaju pravo na izbor.

Jasna podjela na ljevicu i desnicu

Druga strukturna karaktertika ovih hrvatskih izbora je jaka i jasna podjela na desnicu i ljevicu. Između te dvije političke formacije je ponor. Ali, isto tako, nijedna od dvije grupacije, dvije ideologije nema prevlast. Pravo žene na abortus služilo je samo utvrđivanju pozicija. Tko su akteri? Na hrvatskoj pozornici su ostale dvije velike, glavne, stranke, HDZ i SDP, obje još uvijek moćne. No, one se osipavaju na svojim rubovima, kao kada sa tvrđava otpada kamenje i od tog se materijala grade nove nastambe.

Pod Plenkovićem HDZ se, koliko god je moguće, pomakao prema centru. Andrej Plenković se riješio sviju koji su mu predstavljali politički uteg i nastojali ga ucjenjivati sa stranačke desnice. Najopasniji i najmoćniji akter bio je Miljan Vaso Brkić. On je bio prvi čovjek terena HDZ-a, organizator, agitator, lobist, autor networka utjecaja, čovjek koji je poznavao svakog šefa podružnice iz najmanje selendre, i svakog je nečim zadužio. Vaso je, u prethodnim izborima, 2016.godine, izgradio i promovirao Tomislava Karamarka, a onda ga zavukao i zapleo u mrežu iz koje se ovaj nije mogao osloboditi. Vrlo spretno, namjestio je oko Karamarka najveće i najpokvarenije kadrove iz stranke, ili baš prave budalaše, a onda na tu ekipu nahuškao medije i političke partnere, kao što je Most. Karamarko se nikad nije oporavio od tog pada. Iz današnje perspektive, Karamarko bi više pasao u Most, nego u tadšnji, zapravo Brkićev HDZ.

Ovo opisujemo da se vidi o kako se spretnom i moćnom čovjeku radi, a uvijek iz sjene. Sličnu igru počeo je i s Plenkovićem, koji je trebao biti još lakši plijen od Karamarka, jer ga je, zapravo, ravno iz Bruxellesa, na vlast i dovela Vasina kombinatorika. No, Plenković je bio strpljiv, i čekao priliku - Vaso Brkić je pao, Plenković politički preživio. Andrej Plenković nema stranku na način da se uvijek može osloniti na svoju bazu. On se oslanja na svoju ličnost, koja daje sliku i snagu HDZ-u, i radi ustupke na terenu lokalnim partijskim velmožama, koji donose podršku i glasove i to bez obzira kakvi su i kakve se afere za njima vuku. Zauzvrat, vodi zemlju s uskim krugom kvalitetnih suradnika. Oslanja se na Nijemce, na CDU, na Merkel, na Bruxelles. Izgleda kao pravi gospodin, njegovan, fino odijelo, fina košulja, ukusne manžete, sat, ništa pretjerano, a sve kako treba. Takav kakav jest, on imponira dijelu biračkog tijela, koji vole da se i na njih gleda kao na civiliziranu gospodu. Ali, vrlo velik broj gradjana, koji se osjecaju kao gubitnici tranzicije, u njemu vidi "briselskog ćatu", "briselskog slugu", odnarođenog, anemičnog, nedovoljno našeg, nedovoljno razumljivog. Neke podsjeća na Ivu Sanadera, s time da je Sanader imao šarm kojim se približavao svakome, dok je Plenković distanciraniji.

Kritičari priznaju Plenkoviću kompetenciju, ali ne znaju da li i oni, narod, obični ljudi, imaju korist od te kompetencije. Mutno razumiju da imaju , ali sve je to predaleko, premalo direktno, previše centristički, a srednja klasa u Hrvatskoj, neka normalna, konzervativna srednja klasa koja razumije da je važno da su rate kredita niže, ili da je važno da je Agrokor likvidiran a da nije baš ništa palo na leđa poreznom obvezniku, još nije dovoljno jaka da to autentično podrži. Štoviše. Ako se ljudi osjećaju sigurnima, tada se okreću od HDZ-a, kao neke mračne tajne koje se treba što prije otarasiti, prema lijevim opcijama.
U mnogo čemu Andrej Plenković i njegova uska ekipa su vrlo dobri. Ministar financija, Zdravko Marić je napravio čudo. Da nije bilo korone, zemlja bi se oporavila, a ovako, s koronom, Plenković može i zna osigurati pomoć iz Bruxellesa kako da teška recesija lakše prebrodi. Drugi akteri na sceni, koji ne znaju što je lobiranje u političkim krugovima, što znači kad se pomogne da se pipe otvore, žive u iluziji da se te pipe otvore automatski. Dok oni nešto i nauče, ako nauče, proći će dragocjeno vrijeme. No, Plenković nije siguran kako su mogli biti sigurni njegovi prethodnici  - desetljeća pokvarenog, korumpiranog stila vladanja u HDZ-u, godine i godine korupcijskih afera, i klijentizma ili "uhljebništva" kucaju na vrata. Ako na izborima dođu na naplatu Andreju Plenkoviću, bit će to loše za Hrvatsku u recesiji, ali poetska pravda.

S druge strane, Davor Bernardić nasilijedio je od Milanovića tešku i kompliciranu situaciju u SDP-u. Milanović je otišao nakon izbornog poraza od Plenkovića, ali je iza sebe ostavio gusto posijanu mrežu svojih kadrova ne samo u stranci, nego i u parlamentu, pravi, kako su ih podrugljivo nazvali, Milanovićev bedem ljubavi, spreman na svako moguće podmetanje Bernardiću kojeg nisu smatrali dovoljno dobrim. Oni koji ih obojicu poznaju, u ljudskom smislu daju svaku prednost Bernardiću, ali nisu sigurni jesu li ljudske kvalitete dovoljne za preživljavanje u divljoj, bijesnoj, političko-medijskoj sceni u Hrvatskoj. 

Bernardić, inače profesor teorijske fizike, ipak nije tako blesav kako su mu spočitavali. Jednu ruku pružao je neprijateljima, ali drugom je čistio utvrde Milanovićevih partijskih barona. SDP je, pod njegovim vodstvom, dobio izbore za europski parlament, i tamo poslao kvalietne ljude iako nisu bili njegovi pristaše, i iako se i dan danas od njega distanciraju. U ovim izborima nudio im je prve pozicije na izbornim listama i ministarska mjesta ako SDP dobije izbore. Odbili su, normalno, bolje im je u Bruxellesu u EP-u, nego u kaljuži divlje balkanske politike. Također, podržao je na predsjedničkim izborima Zorana Milanovića, koji se i danas posprdno o njemu izjašnjava.
Bernardić je strpljiv kao Buda. Ali, je li to dovoljno? Na izborima SDP može računati na veliku iritaciju prema svemu što HDZ izaziva u svijesti građana , a to su prvenstvno korupcija i uhljebništvo. Plenković se pomakao prema centru, a Bernardićev SDP , nakon odlaska Milanovića, nalijevo.

Ali, niti to nije dovoljno lijevo za mnoge glasače i ljevije od SDP-a narasle su mnoge manje stranke, neke koje slave jugoslavensko razdoblje i titoizam, a neke koje nalikuju inicijativama u zapadnim zemljama. Njima je pitanje časti i političkog identiteta, napadati i SDP. Liderica jedne od tih stranaka, inače artikulirana i zanimljiva Kata Peović sugerirala je da bi trebalo oduzeti privatnu ušteđevinu iznad 100 000 eura. Lično nisam pogođen tom najavom, ali kod populacije srednjih godina, ta je najava izazvala nervozu. Neke od tih strančica, sada udružene u koaliciju Možemo, iverci su bivšeg Živog zida, koji se pak posve srušio i na njemu nije ostao ni kamen na kamenu.

Treće opcije

Sad je već posve jasno što javnost u Hrvatskoj želi: treću opciju. U politički žargon ušla je nova sintagma "razbijanje duopola" ili "razbijanje partije HDZSDP". Na izborima 2016. godine, treća opcija bila je zastupljena Mostom i Živim zidom. Živi zid je bila anti-establishment, antivaxxer, pro Putinovska stranka, ali su se ispuhali. Druga je stvar s "Mostom". Na izborima 2016. mnogi birači su dali glas "Mostu" i ušli su u Sabor s 19 mandata. Most se stvorio "odozdo", iz baze nezadovoljnika, i prvi put se predstavio na lokalnim izborima 2013. godine. Jezgra su bili mlađi gradočelnici iz provincije, koji su na svoje, lokalne, izbore izlazili kao nezavisni. Odbijali su korpuciju, nepotizam, klijentizam. Nakon ideoloških nejasnoća, profilirali su se kao desna, konzervatvina stranka inspirirana političkim katolicizmom, a njihov lider Božo Petrov pod velikim je utjecajem Crkve.

Ideološki, oni su desniji od HDZ-a, u smislu da zastupaju i žele starinske vrijednosti katoličke društvene zajednice, ali odbijaju korupciju, kriminal, pogodovanja i "duopol HDZ SDP". Njihova nova akvizicija su dvoje mladih desnih intelektualaca, oboje doktori filozofije, bračni par Nino Raspudić i Marija Selak. Barem jedan od njih ulazi u Sabor, a ukupno Most, koji je kao neki pristojan HDZ bez afera, moze racunati na maksimum od 4-5 mandata. To je, dakle, ostalo od nekada snazne treće opcije Mosta. Kako Most više nije imao sape, a nije htio ulaziti u igre pogodovanja - na desnici je ostalo prazno, ali vrlo široko slobodno polje, gdje Plenković nije imao što raditi. Tu je uletio Domovinski pokret Miroslava Škore. Miroslav Škoro je zabavljač i pjevač hrvatskog folka i šlagera, završio je i doktorirao ekonomiju na fakultetu u Osijeku, i sposoban je i imućan biznismen. On okuplja ideološke nezadovoljnike s desnice i krajnje desnice, Priča se, iako se ne može dokazati, da preko nje kompanija Prvo plinarsko društvo, koja je iverak Gazproma, i koja je vjerojatno već sada najmoćnija u Hrvatskoj, želi zadobiti još veći utjecaj. Tko zna zašto, ali priča se i da je krajnja desnica samo folklor kojim se stranka pozicionira da bi dobila što je veći broj mandata.

Što bi moglo biti 

Što je računica? Kako se smatra da neće biti aspolutnog pobjednika izbora, morat će se formirati koalicija.
U slučaju da koalicija Restart, gdje je glavna stranka SDP bude pobjednik relativni pobjednik izbora, a u Sabor udju male stranke u koaliciji Možemo, teoretski je moguca pobjeda SDP-a. No, oni će uvjetovati svoju podršku ili politikama na koje bi se SDP obavezao, bilo da uđu u vladu, ili je podržavaju kao manjinsku.
U slučaju da relativni pobjednik bude HDZ, oni bi se mogli okrenuti prema koaliciji sa Škorinim Domovinskim pokretom. Razgovori su već vođeni, a Škorina ekipa želi ministarstva energetike, ekonomije i poljoprivrede, a ako će imati dovoljno mandata i ministarstvo unutrašnjih poslova.
Plenković je navodno sugerirao da neće prihvatiti Škorine "talibane" s krajnje desnice, ali nije unaprijed odbacio mogućnost koalicije. Škorina strana ironizirala je Plenkovića, ali svejedno, ta je mogućnost i dalje na stolu. Škori procjene daju od 15 do 19 mandata, ali tko zna da li će bijes prema HDZ među desnim biračima biti toliko jak da zaokruže Škoru. Što im Škoro nudi? Plenkovićev cilj je što veći broj glasova, kako bi šteta kad ide do Škore po pomoć da sastavi vladu bila što manja. Ako ce imati dovoljno glasova, onda bi mogao sakupiti, kupiti nekoliko mandata i ne bi morao u koaliciju. Ali, ako neće imati dovoljno glasova, i ako će mu Škoro biti jedini izlaz, što onda? Hoće li s njim, tim pragmatičnim biznismenom koji je okupio filofašiste i klerikalce koji se možda ni ne ljute na nadimak “katolibani”, da mu udarna pesnica bude jača, u koaliciju? Naravno. Računat će na to da će Škoro izgubiti kontrolu nad jedva, na brzu ruku sklepanom strankom, i da će ih se moći manipulirati.
To se možda i čini najizglednije rješenje ovih hrvatskih izbora.Ako se realizira koaliciona vlada HDZ-Škoro, tj, ako i oni sami sakupe dovoljno mandata, jer niti to nije sigurno, tada će nova Plenkovićeva vlada, skrenuti desno. Plenković će nastojati koćiti, ali neće moći spriječiti da ga partneri gurnu prema orbanizmu. To će potkopati i Plenkovićev utjecaj u Bruxellesu, jer ostale istočnoeuropske zemlje,osim Mađarske i Poljske, uglavnom već izlaze iz tog političkog perioda.

Velika koalicija, o kojoj neki razmišljaju, bila bi mnogo teža za realizirati, i donijela bi i Plenkoviću i Bernardiću manje nego da ostanu vani. Ukoliko nijedna opcija nece moći formirati Vladu, tada predsjednik Republike, Zoran Milanović moze formirati tehničku vladu dok se ne ostvare uvjeti za nove izbore. E, to je varijanta koju niti Bernardić niti Plenković ne žele, i jedina u kojoj bi moglo doći do njihovog dogovora.