Preduslovi za evroatlansku budućnost Bosne i Hercegovine
Ruske B.H. igr(ačk)e
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik prilikom posljednjeg susreta s predsjednikom Ruske federacije Vladimirom Putinom u Sankt Peterburgu, načinio je dva nova poteza u svojoj rusofilskoj strategiji. Pozvao je Putina da posjeti Banju Luku i ruske medije da ojačaju prisustvo u Bosni i Hercegovini [1]
Time Dodik poziva Kremlj da osnaži uticaj u RS-a i bh. državi.
Dodikova sklonost Rusiji nije osnovana na emocijama već je motivisana traganjem za međunarodnim zaleđem koje će mu omogućiti političku trajnost putem sve veće autonomije RS-a sve do nezavisnosti.
Dodik je ideološki i politički pervertit. Od osnivača stranke socijaldemokratskog određenja, postaje žestoki velikosrpski nacionalista, od gorljivog ateiste do estradnog pravoslavca, od čovjeka koji je tražio kažanjavanje ratnih zločinaca kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić do slavljenika njihovog lika i djela, od političara bh. orijentacije do separatiste koji na svaki način nastoji destruirati bh. državu. Treba podsjetiti da je Dodik bio američki favorit i pod sjenom zapadnjačkog oružja instaliran na mjesto predsjednika vlade RS-a, a sada je na crnoj listi Bijele kuće i miljenik Moskve.
Dakle, Dodiku posebne veze s Rusijom trebaju radi očuvanja svog statusa, kako bi dominirao u RS-u u nedogled. Dodik želi biti Putin u minijaturi. Uz ime predsjednika RS-a opozicija i nezavisni mediji vežu niz krimogenih radnji, klijentelizam i nepotizam(istini za volju, isto to prati i druga dva ključna političara – Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića).
Upravo takav profil odgovara Putinovoj Rusiji tamo gdje želi ostvariti subverzivni uticaj, unutar strateškog hibridnog ratovanja. [2]
U toj vrsti globalnog nadmetanja sa Zapadom, ruskom samodršcu sasma odgovara i poziv ruskim medijima da agresivno krenu ka i u BiH .[3]
Dejtonski okvir za vanjske uticaje
Mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav BiH ustanovljen tim međunarodnim ugovorom bitno utiču na roviti geopolitički položaj bh. države. Mogućnost nacionalnog i entitetskog veta na državnoj razini čini bh. vlasti nesamostalnim, ovisnim o volji nacionalnih stranaka.[4]
Država je nefunkcionalna, ne može da uspostavi efikasnu vlast na unutarašnjem planu niti da se emancipuje na međunarodnom nivou. Manje ili više, institucije vlasti su u trajnoj krizi od početka njihovog postdejtonskog uspostavljanja. U ovoj izbornoj godini ta kriza eskalira do prijetećih razmjera.
Posebno je značajan odnos sa susjedima u državnom Ustavu. Naime, dejtonsko uređenje BiH predviđa pravo entiteta na posebne paralelne veze za Srbijom i Hrvatskom. To se pravo odnosi na relacije oba entiteta, ali u praksi je to politika sve čvršćeg vezivanja Republike Srpske za Srbiju i kantona s dominacijom Hrvata sa Hrvatskom. Hrvatska se odrekla korištenja specijalnih i paralelnih veza sa Federacijom BiH, a i Republikom Srpskom, zalažući se, sama načelno, za dijalog i saradnju isključivo na međudržavnom nivou. U stvarnosti, sve vlasti i sve vladajuće stranke zapadnog susjeda uspostavile su prekograničnu hrvatsko-hrvatsku saradnju kojom se omalovažava bh. vlast. Između R(epublike) S(rbije) i R(epublike) S(rpske), odnosi su iznad onih ustavom predviđenih i uspostavljaju se kao relacije dvije srpske države koje čekaju zgodu za ujedinjenje.
Dejtonskoj destrukciji bh. državnog i društvenog identiteta doprinosi i mogućnost dobijanja dvojnog državljanstva u Hrvatskoj i Srbiji za bh. građane. Tako najviši državni i entitetski funkcioneri srpske i hrvatske nacionalnosti glasaju na izborima i u susjednim državama, a iz BiH ima kadrova Hrvatske demokratske zajednice i drugih u Saboru Republike Hrvatske.
Ustavne okolnosti i politike formirane unutar njih ne dozvoljavaju BiH da uspostavi i vodi konzistentnu i plodotvornu unutarnju i spoljnu politiku. Prvonadležno i primarno odgovorno za međunarodne odnose je Predsjedništvo BiH. Ali, uz ostale, pravne apsurde je i taj da ako jedan od članova kolektivnog šefa države bude preglasan, može se obratiti entitetskom parlamentu u kojem je izabran. Ako entitetski parlament stane iza stava tog člana Predsjedništva BiH, većinska odluka u tom organu vlasti postaje nevažeća. Dakle, čak i u vođenju spoljne politike, faktički, entiteti su iznad države. Van pameti. Sve u svemu, Dejtonski Ustav čini BiH slabašnom i iznutra i prema vani.
Hrvatska i Srbija stalno ponavaljaju privrženost integritetu bh. države, a u praksi rade suprotno. Njihovi predstavnici švrljaju po njima interesantnim područjima s neskrivenom arogancijom spram bh. državnosti i međunarodnopravno ozvaničene nezavisnosti. Politički, ekonomski i drugi lobiji Srbije i Hrvatske dio su aktuelnog bh. sistema vlasti.
Otvaranje prostora za Rusiju
Takva ustavna i politička konstelacija daje velike mogućnosti za strane uticaje, pa i za Rusiju i to po dvije, pa i tri linije. Prva je korišćenje lohotnosti bh. države. Druga je djelovanje u po proruskom kanalu na pravcu Srbija – Republika Srpska. I treća, strateška sprega čelnika Saveza nezavisnih demokrata i Hrvatske demokratske zajednice BiH – Milorada Dodika i Dragana Čovića), a čemu se ne protivi predsjednica RH i svih Hrvata Kolinda Grabar – Kitarović, ni drugi u vrhu hrvatske vlasti. Čović objektivno igra i u korist Moskve [5].
U sljepilu vođenom predrasudom da su za Srbe (pravoslavce) i Hrvate (katolike) u BiH najveća opasnost Bošnjaci (muslimani), u Zagrebu zaboravljaju šta bi značilo za njen geopolitički položaj otcjepljenje Republike Srpske i njeno ujedinjene sa Srbijom.
Zadržimo se na prisustvu Rusije u Bosni i Hercegovini. Rusi su kao manjina gotovo nestali u BiH. O relaciji Rusija – BiH zanimljiv je članak na portalu Prometej.[6]
U komentaru Rusija ovdje (Oslobođenje, 15. 8. 1995., prenesno u knjizi Bosna i Hercegovina u žiži nezavršenih ratova, Media centar, Sarajevo 2017.), uz ostalo, sam napisao:
Prije godinu i po, kada je uspostavljena zona isključenja teškog naoružanja oko Sarajeva, tv-stanice učinile su slike koje se ne zaboravljaju. Ruski vojnici s oznakama UN i sa tri ispružena prsta. Slijedilo je ljubakanje s četnicima, žderanje pečenih volova, opijanje i svakojako orgijanje pravoslavne bratije... Sreli su se tada i Rusi sa Rusima u zločinačkim redovima. Pale su se posebno dičile ruskim dobrovoljcima i plaćenicima. [7] Agresora su pohodili, savjetovali i pomagali i vojni i drugi emisari iz Rusije. Sve vrijeme stiže podrška iz ruskog političkog miljea «velikoj Srbiji»... Rusko oružje je od početka u službi agresije i genocida u BiH. Uništeno i zaplijenjeno naoružanje neprijatelj je brzo nadoknadio napjprije po ruskoj vezi... Sjedinjene Države i Evropska unija prihvatile su od početka ulogu Rusije na tlu negdašnje Jugoslavije kao podrazumijevajuću... Rusiji je, dakle, omogućeno puno uplitanje u «rat» i njeno «naseljavanje» na ovim prostorima. Nakon što su istjerani iz Njemačke i zemalja «lagera», Rusi su se smjestili tamo gdje nisu mogli biti ni kad su bili najjači... Strateško rasprostiranje Rusije na Balkan znači novi element destabilizacije. S Rusima ovdje svijet je bliži globalnom ratu..
Dakle, prije 23 godine ukazao sam na moguće opasnosti od prisustva Rusije na ovim prostorima. Bavio sam se ovom temom i u međuvremenu, među ostalim u tekstu Rusija vaskrsava Jaltu:
Rigidniji nastup Kremlja na ovim prostorima najavio je i dolazak ruskog ambasadora u BiH Aleksandera Bocana-Harčenka, koji je u startu osnažio jednosmjernu politiku u i prema BiH, bezrezervno podržavajući politiku koju oličava premijer RS-a Milorad Dodik, pa i kad je očito usmjerena protiv samih temelja Dejtonskog sporazuma kojem je garant i Rusija. Tako imamo projekciju u maniru Jalte (tamo je održana konferencija sila pobjednica nad nacifašizmom o podjeli interesnih sfera izmeu država Zapada SSSR-a. Po nekim tvrdnjama, uticaj nad Jugoslavijom između Istoka i Zpada je podijeljen na 50:50 – op. Z.D.). Slabašna bh.država i ništa uvjerljiviji OHR (Ured visokog predstavnika u BiH – op. Z.D.) posljednjih godina otvaraju prostor Moskvi za mešetarenjem kojima je u osnovi učvršćivanje pozicije među ovdašnjim Srbima i ometanje približavanja bh. države evroatlantskim integracijama (...) Trebalo bi da se u oba Bruxellesa (EU i NATO) povede posebno računa o BiH u kontekstu nove globalne ruske doktrine... (Oslobođenje, 13. 2. 2010.)
Kada je o prvirednom aspektu prisustva Moskve, najznačajniji ruski ekonomski faktor u BiH je gas. Još u vrijeme vlasti komunista, BiH se oslonila u snabdjevanju plinom samo na SSSR. Razumni političari su upozoravali na opasnost od te jednosmjernosti u tom strateškom pitanju, posebice što su Jugoslavija, kao lider nesvrstanog pokreta, i BiH sa razvijenom saradnjom u tim zemljama mogli obezbjediti alternativno snabdjevanje gasom. Taj problem traje.
Ekonomski angažman Rusije u BiH nema posebnu težinu. Ono što je interesantno jeste rasprostiranje Sberbanke u BiH. Moskva nema mogućnosti i interesa za velike investicije u BiH [8], gdje prednjače ulaganja EU, a i Kina je sve prisutnija.
Dodik se diči privrednim vezama s Rusijom ali nema velike koristi od toga taj entitet [9]. Ruski angažman u energetskom sektoru je, čak, Rusiji donosio korist, a RS-u gubitke. Predsjednik RS-a stalno najavljuje pomoć i povoljne kredite otamo, ali to se ne ostvaruje. Moskva je saradnju sa Republikom Srpskom usmjerila prvenstveno putem Sanktpeterbuške gubernije. Pri posljednjoj posjeti Dodika Rusiji, potpisan je sporazum i o saradnji između RS-a i Njižnenovgorodske oblasti. Ti sporazumu otvorili su mogućnost i za širenje ruskog uticaja putem kulturnih programa.
Instrumentalizacija Republike Srpske
Paradržavna tvorevina Republika Srpska nastala je kao negacija Bosne i Hercegovine u okviru velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, a tako djeluje i danas mada je samo entitet – teritorijalno-administrativna jedinica unutar bh. države. «Srpska» je ostala glavnom polugom neugaslih aspiracija velikosrpstva, koje ju smatra i najvećim postignućem tog nastojanja (o tome je riječ kazao i Dobrica Ćosić) i nadoknada za izgubljeno u Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu, ali i nada za ujedinjenje sa Srbijom. [10]
SAD, kao tvorci dejtonske BiH, neće ni da razgovoraju o ukidanju RS-a, bez obzira koliko se otamo vodi politika suprotna Dejtonskom sporazumu. Republika Srpska i SAD-u i EU tako služi kao kompenzacioni argument u nastajanju da privuku Srbiju na svoju stranu. Nije beznačajna rezervisanost u desničarskim krugovima na Zapadu prema bh. muslimanima bez obzira što su Evropljani.
Danas RS prije svih instrumentalizuje njen dugogodišnji vožd Dodik zarad očuvanja vlasti i sebe. I nacionalistička opozicija u tom entitetu RS vidi, najprije, kao ekspozituru Srbije kada je riječ i o unutrašnjoj i o spoljnoj politici.
Velehrvatske separatističko-hegemonističke ambicije u i prema bh. državi koriste postojanje RS-a kao dokaz da je nužan i hrvatski entitet u BiH. U toj konstelaciji RS je i zgodan argument za radikalizaciju untar bošnjačko-muslimanskog korpusa.
Ovakav unutarpolitički i međunarodni sklop, sa RS-om u središtu, dobro je došao za infiltraciju politike Kremlja. Rusija je tako i u BiH dobila prostor za svoje globalne igre i stekla svoje igrač(k)e u tom planetarnom nadmetanju.
Slijedom tog odnosa snaga Kremlj je demonstrirao velesilašku aroganciju u i prema bh. državi tokom posjete predsjednice Vijeća Federacije Federalne skupštine Rusije Valentine Matvijenko. [11] Gošća iz Moskve zloupotrijebila je govornicu Doma naroda državnog parlamenta BiH žestokom kritikom trećih zemalja, redefinicijom bh.ratne tragedije i uplitanjem u unutrašnje poslove BiH.
Matvijenko se obrušila na SAD zbog odnosa prema Rusiji, na NATO zbog širenja na prostoru Balkana. Navodeći da je Crna Gora ušla u Sjevernoatlanstki pakt mimo volje pola tamošnjeg stanovništva i da se sprema prijem Makedonije – posredno je priprijetila tim državama i poslala upozorenje BiH [12]. Istodobno je zatražila zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR).
Posebno je bila iritantna tvrdnja Matvijenko da je u BiH bio građanski rat, što će reći da nije bilo ni agresije koja je dovela do najtežih ratnih zločina sve do genocida slijedom velikospske politike. Ovdje treba podsjetiti da je u RS-u podignut spomenik Vitaliju Čurkinu u znak zahvalanosti što je vetom spriječio donošenje rezolucije u Savjetu bezbjednosti OUN o srebreničkom genocidu.[13]
Navodeći da je Dejtonski sporazum «alfa i omega» za Rusiju, Matvijenko je propagirala stavove Milorada Dodika kao stav Kremlja. Traži reformu pravosuđa, dovodeći u pitanje državne sudske organe, na liniji vraćanja entitetima ovlasti prenesenih na vlasti BiH. Naime, Matvijenko podržava izvorni dejtonski Ustav na čemu inisistira Dodik, mada je upravo njegov SNSD-e glasao za ključne postdejtonske ustavne promjene.
Nakon susreta s članovima Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović je izjavio da su on i Dragan Čović imali suprotna stajališta. Kako je naveo, Čović se izvinio Matvijenko zbog reakcija na njeno obraćanje.[14] Ruska političarka je pohvalila BiH što se nije pridružila sankcijama Rusiji zbog Ukrajine. Treba napomenuti da je Matvijenko ugošćena u BiH mada je na crnoj listi SAD, Kanade i EU upravo zbog ruske politike prema Ukrajini i priključenja Krima ruskoj federaciji.
Poslije Sarajeva, Matvijenko je posjetila Banja Luku uz rigidne mjere bezbjednosti [15] Zabranjeno je točenje alkohola, otvaranje prozora i sl. trasom kojom je prolazila.[16] Ruska političarka, koju vrednuju kao treću po moći u Kremlju, naglasila je da je Republika Srpska važan partner Rusije na Balkanu. Tom rečenicom je sve kazano. Dodik je ukazao na rezoluciju Narodne Skupštine RS-a o vojnoj neutralnosti tog entiteta. Prvo, međunarodni ugovori koji se tiču cijele BiH su isključivo ingerencija države. Drugo, članom 84. Zakona o odbrani BiH aktivnost za prijem u članstvo u NATO-u je legislativno obavezujuća[17]
Iz američke ambasade u Sarajevu poručuju da su ocjene visoke ruske političarke lažne i neutemeljenje optužbe i da ne zaslužuju posebno komentarisanje. OHR je podsjetio Matvijenko da je Rusija članica Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC), te da nisu ispunjeni uslovi koje je to tijelo utvrdilo za ukidanje Ureda visokog predstavnika. U međuvremenu se oglasio i PIC. Upravni odbor PIC-a podsjetio je sve strane na obavezu da u potpunosti poštuju Mirovni sporazum, sve njegove anekse i odluke visokog predstavnika. Još jednom je potvrdio svoje neupitno opredjeljenje za teritorijalni integritet i temeljnu strukturu BiH kao jedinstvene i suverene države koja se sastoji od dva entiteta.
Upravni odbor je ponovio da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje od BiH i da oni pravno postoje samo na osnovu Ustava BiH [18]. Ruski ambasador Petar Ivancov podržao je sve stavove PIC-a osim paragrafa: «Nesrazmjerne nabavke dugih cijevi koje su realizirale pojedine agencije za provedbu zakona izazvale su zabrinutost». Ovdje se, prije svega, misli na nabavku kontigenta pušaka za policiju RS-a.
Medijski uticaj Kremlja
Vidjećemo šta će donijeti Dodkov poziv ruskim medijima da osnaže prisustvo u BiH. Što se sadašnjeg stanja tiče, nije moguće predočiti sve aspekte prisutnosti ruskih interesa u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, s obzirom na bitne, a teško obuhvatljive aktivnosti putem interneta (hakiranje, lažne i poluistinite informacije, korištenje društvenih mreža, usmjereni portali).
Uz ostalo, aspekt medijskog djejstvovanja u okviru hibridnog rata, obrađivao je nekadašnji vlasnik i glavni odgovorni urednik (a sada advokat) sarajevskog nedjeljnika Dani unutar napisa o «doktrini Gerasimov» [19] iz 2017. godine. Među sadržajima je i priča o navodnoj uspostavi ruske vojne baze u RS-u.
Uznemiravanju bh. javnosti doprinijelo je naoružavanje policije Republike Srpske s 2.500 hiljade specijalnih pušaka iz srbijanske Zastave. Ta informacija, praćena nagađanjem da će policiju RS-a obučavati ruski specijalci, dobila je odjek i u Evropi [20]. Saglasnost za nabavku tog naoružanja dale su i bh. institucije što je izazvalo kontraverzne reakcije. Mediji su se danima bavili i najavom dolaska bajkera Noćnih vukova, Putinovih miljenika i «specijalnih emisara» u BiH, kao još jednim dokazom hibridnog rata Rusije na ovim područjima.[21]
Bez obzira na stvarnu težinu ovih storija, Rusija je putem njih predstavljena kao opasan igrač kojeg se mora uvažavati, a za druge ohrabrenje njihovih destruktivnih nakana.
Iz ugla zvanične politike i upliva u javnim RTV servisima u BiH, najznačjniji (pro)ruski uticaj se ostvaruje u programima Radiotelevizije Republike Srpske. Monitoring programa RTRS-a dostupan je i na stranicama ovog portala.[22] Taj javni servis afirmiše Putinovu politiku, ali u prvom planu su relacija Rusije i Republike Srpske s Dodikom u središtu tog odnosa. Beogradski nazovinovinar i vojni kvazianalitičar ima u programu RTRS-a ekskluzivan sedmični termin. Osnova te emisije, uz apologiju Dodiku, usmjerena je na slanje anitiameričkih, antievropskih i antinatovskih poruka – time i proruskih poruka. Uticaj Rusije u RTRS-u ostvaruje se i zahvaljujući panpravoslavnoj dimenziji programa te kuće.
Kablovska televizija Moja TV javnog preduzeća BH Telecom nema na svom repertoaru ni jedan program s ruskim predznakom, ali ima RTRS i druge RTV programe iz Republike Srpske i Republike Srbije. Drugi snažan kablovski operater Telemach ima kanal Russia today. Kablovska mreaža m:tel u RS-u ima u ponudi kanal Russia 24.
U Bosni i Hercegovini, time ni u RS-u nema ni jedne snažne spoljnopolitičke redakcije u novinskim agencijama i najuticajnijim medijima. To otvara prostor za ubacivanje, spinovanje i manipulisanje.
BiH kao međunarodno lovište
Državotvorni i politički imunitet Bosne i Hercegovine počeo je slabiti s procesom raspada SFRJ (Republike unutar SFRJ definisane su ustavno kao države koje su dio ključnih nadležnost prenijele na Federaciju). Titova Jugoslavija je bila zaštitni obruč za BiH. S pobjedom nacionalističkih stranaka na prvim višestranačkim izborima krajem 1990. godine počinje unutarnje raslojavanje BiH, potaknuto oblikovanjem nacionalističkih politika u drugim republikama – hegemonistički i(li) separatistički nastrojenim. Agresija istočnih susjeda, uz saradnju zapadnih komšija, trebalo je da okonča državnost i postojanje BiH kao historijske posebnosti.
U disoluciji SFRJ - kako je međunarodnopravna diplomatija nazivala tragično rasturanje Jugoslavije – iza Slovenije i Hrvatske stajali su Njemačka, Austrija i Vatikan, iza Srbije (tada u zajednici sa Crnom Gorom) Rusija, Francuska i Velika Britanija, SAD su igrale na albansku kartu (otud dvije i po albanske države), u tom kolopletu Makedonija je dobro prošla zahvaljujući i državničkom umjeću Kire Gligorova. Bosna i Hercegovina je bila bez bilo kakvog međunarodnog zaleđa.
Takve okolnosti, tokom i nakon rata, otvorile su prostor za različite vanjske uticaje i van međunarodnog prisustva predviđenog Dejtonskim sporazumom. SAD su prećutno dozvolile da za Armiju BiH dolazi naoružanje iz Irana, jer je sramotnom rezolucijom Savjeta bezbjednosti zabranjeno naoružavanje «svim stranama u sukobu». BiH je agresiju dočekala goloruka u odnosu na napadače. Osim iranskog upliva - po liniji panislamske povezanosti koja je u temelju organizacije Mladi muslimani, kojoj je pripadao Alija Izetbegović, a slijedi je i sin Bakir – svoje interese u BiH su instalirali, posebno, Saudijska Arabija a posljednjih godina naglašeno Turska.
Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan izgradio je odlične odnose sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, turske investicije sve su veće u Srbiji i vidno nadmašuju one u BiH. Vrijedno je što Ankara podstiče saradnju Srbije i BiH, pa i spremnošću za učešće u dragocjenom projektu autoputu Beograd – Sarajevo.
Erdoğan se prema BiH odnosi paternalistički (tvrdi da mu je Alija Izetbegović ostavio BiH u amanet) i na neki način smatra je turskom provincijom, što izaziva otpor i kod većine Bošnjaka. Erdoğan i Izetbegović se sastaju svako malo. Posebno negativne rekcije u zemlji i Evropi izazvao je predizborni miting turskog predsjednika u sarajevskoj Zetri [23] nakon što mu takvi skupovi nisu dozvoljeni u Njemačkoj, Austriji, Holandiji. Taj miting je ujedno bio jedna od predizbornih manifestacija Izetbegovića, kao predsjednika Stranke demokratske akcije.
"Drago mi je vidjeti izmiješane zastave BiH i Turske, dugo smo mi zajedno i dobro smo živjeli i dobro smo se borili zajedno,“ ushićeno je zavšavao govor u Zetri Bakir Izetbegović. Ovaj iracionalni osmanski sentiment i turkonostalgija u Izetbegovićevom istupu, tačnije, ispadu, iritira ovdašnje Srbe, Hrvate i druge, a i sve Bošnjake koji su pri sebi.
A, da se iz Srbije vodi dvostruka politika prema BiH svjedoči i sljedeće: Predsjednik Odbora Skupštine Srbije za Kosovo i Metohiju Milovan Drecun ocijenio je da Srbija mora da definiše prioritetne ciljeve u narednom periodu i naglasio da za rješenje problema Kosova i Metohije mora da se veže Republika Srpska [24].
Zapad bez pravog plana
Interes SAD, kao tvorca Mirovnog sporazuma, prema BiH splasnuo je iz dva razloga. Jedan je fokusiranje na politku okrenutu geopolitičkim prioritetima, prvo, na evroazijskom platou, a potom, na prostoru Pacifika. Nedavno je promijenjen naziv komande Pentagona u toj regiji u indo-pacifičku.
Drugi je ovdašnji. Naime, angažman Vašingtona je popustio nakon što nije u Parlamentarnoj skupštini 2006. godine prošao tzv. Aprilski paket sa značajnim amandmanima. Bilo je predvieđno jačanje središnje vlasti, BiH bi dobila Vladu, sve odluke visokih predstavnika bile bi unesne u Ustav BiH. Paket je srušila prije svih Stranka za BiH Harisa Silajdžića (jer je bilo predviđeno da se Predsjedništvo bira u Parlamentu, što Silajdžiću nije davalo nikakave šanse), uz dio poslanika HDZ i jednog poslanika SDA. Od tad stvari u BiH kreću nizbrdo. Dodikov SNSD je podržao amandmane, ali nakon što nisu prošli on se okreće sve radikalnijem nacionalizmu i separatizmu.
Evropska unija svo vrijeme vodi kolebljivu politiku. Jednostavno ne zna šta bi sa BiH i regijom. Prodor Rusije, pojava radikalizma pod krinkom islama i građanski protesti u BiH, naročito u februaru 2014., godina alarmirali su EU. Njemačka je pokrenula novu incijativu, ponajprije, socio-ekonomske naravi. Međutim, ovdje je primarni problem uvijek politički.
Sada je donesena u EU nova strategija za zapadni Balkan, ali sa Francuskom skepsom i nesređenom situacijom i kontraverznim politikama unutar Unije. Donald Trump zaoštrio je odnose sa EU inicirajući trgovinski rat i tražeći preraspodjelu troškova za NATO.
Na globalnom planu, s neminovnim odrazom i na ovaj prostor, vidno je približavanje Turske, kao posebno geostrateški značajne članice NATO-a, s Rusijom. Nakon što je Trump odustao od sporazuma Zapada sa Iranom o kontroli nad nuklearnim potencijalima Teherana, Iran se takođe pribižava Rusiji.
Bosni i Hercegovini je nužan kompletniji i rezolutniji odnos međunarodnih autoriteta za njenu stabilizaciju i otvaranje razvojne perspektive. Znači, potreban je, ponajprije, koordiniran strateški nastup SAD i EU. Od toga strepi, prije svih, Dodik.
U Republici Srpskoj je ovih dana uznemirenje izazvala vijest da Velika Britanija šalje dodatnih 40 vojnika i oficira u misije EU i NATO-a u BiH s tvrdnjom britanskog Timesa da je riječ o "sprečavanja uplitanja Rusije u opšte izbore u oktobru". Iz ambasade u Sarajevu to demantuju i ističu da je Ujedinjeno Kraljevstvo odgovorilo na zahtjev za upućivanje tih vojnika da bi se unaprijedili kapaciteti EUFOR-a za pregled situcije i misiji osiguranja bezbjednog okruženja u BiH. U okviru EUFOR misije "Altea" u BiH je raspoređeno 600 vojnika od čega je samo četvero iz Velike Britanije. Britanski ministar odbrane Gavin Williamson navodi da će britanske trupe doprinijeti "specijalističkom nadzoru obavještajne radne grupe" koju čine saveznici EU i NATO-a, koji će posmatrati predizbornu kampanju i zadržati se 6 mjeseci na Balkanu [25].
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da u BiH dolazi 40 britanskih obavještajaca zamaskiranih u vojnu jedinicu, čiji će zadatak biti da prisluškuju, prate i prave informacije za medije [26] "Ovdje ulaze ljudi tog kalibra, znači obavještajci, kamuflirani u vojnike koji će raditi na prisluškivanjima, praćenjima i stvaranjima informacija i vjerovatno servisiranja tih informacija medijima", rekao je Dodik za RTRS.
Kako god tumačili dolazak ove grupe britanskih vojnika, to jeste, s jedne strane, dio novog pozicioniranja Velike Britanije na svjetskoj sceni nakon Brexita, a s druge, ipak, pokazivanje mišića Rusiji sa Zapada.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik strahuje i od nevladinih organizacija. On smatra da u tom bh.entitetu treba da bude usvojen zakon o javnosti rada neprofitnih organizacija [27]. I to liči na Putinov odnos prema nevladinim organizacijama u Rusiji.
Dodik je prozvao i američku ambasadu u BiH zbog donacija medijima. [28]. Očito je Dodika obuzela predizborna paranoja. Uz ostalo, nervira ga kontinirano protestvovanje zbog sakrivanja uzorka i krivih dokaza u slučaju smrti Davida Dragičevića i sve veća podrška tim demonstracijama.[29]
Važnost oktobarskih izbora
Demokratska javnost u i međunarodni autoriteti u BiH strahuju od ishoda oktobarskih izbora i onog što će se zbivati prije i nakon toga. Nacionalistička retorika tri udarne etnostranke – SNSD, HDZ, SDA – je sve žešća i ratobornija. Stranačka uskogrudnost i liderski egoizmi onemogućili su stvaranje građanskog saveza koji bi imao izgleda da ovlada parlamentima na nivou države i Federacije BiH.
Najopasniji scenarij je da tri nacionalne desničarske stranke osvoje većinu u Parlamentu i Predsjedništvu BiH. Previše je stranaka i nezavisnih kandidata u utakmici tako da glasovi koje će odnijeti autsajderi mogu donositi prevagu u korist nacionalnih ili alternativnih takmičara.
Strepnju izaziva činjenica da nisu usvojene izmjene izbornih zakona na osnovu odluke Ustavnog suda BiH koje s tiču, prije svega, izmjena u načinu izbora u domovima naroda države i FBiH. HDZ je htio da iskoristi tu odluku mimo njene suštine, kako bi obezbijedio trajanost svoje vladavine na prostoru gdje je dominantan. Njihov prijedlog izmjena je van svake pravne i demokratske logike i krajnje je diskrimirajući. Uslijedili su i kontraprijedlozi na koje HDZBiH ne pristaje.
Zbog manipulacije ovim i drugim pitanjima ,a kako bi potakao nacionalističke strasti među bh. Hrvatima, čelnik HDZ Dragan Čović našao se na meti međunarodnih autoriteta u BiH. Zajedno sa SNSD-om, HDZ je odbio izmjene koje bi omogućile mnogo bolju kontrolu izbornog procesa i smanjenja mogućnosti za krađe glasova.
Najuticajnije ambasade i Venecijanska komisija uključile su se u nastojanje da se izmjenama zakona provede odluka Ustavnog suda BiH. Naime, moglo bi doći do problema u uspostavi Doma naroda u Federaciji BiH, pa i na razini države, a time i do moguće blokade u konstituisanju vlasti nakon oktobarskih izbora. To bi BiH moglo uvesti u novu fazu krize sa nesagledivim posljedicama. To bi proširilo prostor za destruktivno uplitanje s vana.
Zaključak
U Bosni i Hercegovini jesu na djelu ruske igr(ačk)e. Ali Rusija nije jedina. Moć ruske federacije na ovim prostorima zavisiće od daljeg snaženja te velesile, ali prije svega od toga da li će SAD i EU i posebno i udruženo uspostaviti konzistentnu, kompleksnu i dugoročno utemeljenu politiku prema regionu i posebno, prema Bosni i Hercegovini. Nužan je snažan angažman Njemačke ovdje, kao i Francuske koja, u biti, i dalje ignoriše BiH i regiju, te Velike Britanije koja se nakon od mandata Paddya Ashdowna vrlo pozitivno odnosi prema bh. državi.
Neophodno je stvoriti međunarodno okruženje za bh. državu kako bi bila učinjena funkcionalnijom, demokratskijom i sve više zemljom prava. U tom sklopu, za BiH je važno da ima sve bolje odnose s Rusijom na čestitim osnovama i bez nastojanja da se remeti njena budućnost, koja neminovno mora biti osnovana na evroatlantskim integracijama.
Dakako, najbitnij faktor u razvoju situacije u regiji zavisi od toga šta će se zbivati u Srbiji i kuda će se kretati politika Beograda, naročito s obzirom na Kosovo i poziciju Srba tamo. Važno je, u vezi s tim, da li će i Makedonija uskoro u NATO. To bi pomoglo da se zapadna politika i NATO zatim fokusiraju na BiH.
Za kraj, nikakav vanjski uticaj neće polučiti dovoljne i trajnije pozitivne rezultate dok se ne stvori snažan unutrašnji demokratski evroatlanski blok, kao alternativa nacionalističkim politikama koje razaraju bh. društvo i državu.
* Ovaj tekst je sponzorisao NATO PDD
* Stavovi izrečeni u ovom tekstu odgovornost su autora i ne oslikavaju stavove donatora.