Virus, kriza i paraliza

Nekoliko je problema s reakcijom Europske unije na koronavirus, neadekvatnom reakcijom, koja je mnoge zaprepastila i unutar, i izvan briselskog bloka. 
Zemlje kandidati razočarale su se jer Unija ne živi kako njima propovijeda, nego i Italija ima osjećaj da je ostavljena kad joj je  najteže. Političke posljedice takvog ponašanja i prema regiji i prema Italiji bit će velike i negativne. No, jedna može biti pozitivna, a to je racionalan odnos prema EU, postavljanje stvari u perspektivu. Treba ju duboko i jasno shvatiti, i prihvatiti takvu kakva je, i za svoje društvo, bilo ono Italija ili Balkan, izvući najbolje.

 I prije korone bilo je kriza, no nikad nije bilo ovakve paralize.

Štoviše, Europska komisija ima odgovarajući fond za krizne situacije koji se poteže kad treba  i nikad nije bilo problema. Požari u Grčkoj, aktiviraju se sredstva iz tog fonda. Požari u Skandinaviji prošlog ljeta, odmah kreće pomoć, a tronuti Šveđani su pljeskali kad su vidjeli kanadere na nebu. Razorni potres u središnjoj Italiji 2009 godina, prije par godina u Aquili  i odmah je uslijedila pomoć iz Bruxellesa, u svakom pogledu. Potresi u Turskoj, EU šalje pomoć. Ono ranije, tragedija na Haitiju, poplave na Z.Balkanu 2014,. EU šalje pomoć. A sad - ništa.

U  stanju stupora ostala je skoro dva mjeseca dok joj se virus nije uvukao u svaku članicu. Prve reakcije objavljenje su u nedjelju 15.03, a i one su bile iznenađujuće, a tiču se izvoza zaštitne opreme i pitanja režima na granicama. No, kako je do toga došlo? 
Svi ti primjeri pomoći odnosili su kad bi se nešto već dogodilo, kad je nesreća bila geografski, vremenski locirana i unutar poznatih parametara. Masovna zaraza dosad nepoznatim virusom  posve je nova situacija. 

Dok su mirovale i nisu davale znaka od sebe, sve članice su unutar sebe računale i preračunavale oko toga što ih čeka. Javnost je bila ta koja je gledala kaos u Italiji i svaki dan fascinirano komentirala nove cifre. Ali, ne i vlade i ne u Bruxellesu.

Stvar je u tome da je na zarazu i teško reagirati s briselske pozornice, jer je sektor zdravlja u domeni odgovornostii zemalja članica. Odnosi ovlasti između Bruxellesa s jedne i zemalja članica s druge strane su fluidni. Nema jasnih pravila. To baš je situacija kad se očekuje suradnja i nadopunjavanje između ta dva nivoa, zajedničko-europskog i nacionalnog. 

Prvi potez Angele Merkel bio je zabrana izvoza medicinske opreme  ne samo izvan EU-a, ne samo u bliske zemlje kao što su bivše Jugoslavije ili Švicarske, nego i svojim najbližima, drugim  članicama! To je bilo nepojmljivo, doslovno nepojmljivo, a pogotovo od Njemačke, koja se smatra najviše proeuropskom, koja bdije nad time da zemlje izvršavaju obaveze prema zajednici. Zabrana izvoza, također, i prodaje između članica, suprotna je osnovnoj europskoj dogmi o slobodnoj cirkulaciji roba. Teško je, tko nije udubljen, do kraja shvatiti koliko je golemi prestup napravila Njemačka.

Švicarska je odmah  burno reagirala jer nije dobila svojih naručenih 240 000 zaštitnih maski za lice. To je, zapravo, vrlo malen broj maski,  jer od 15.03. zemlje od proizvođača naručuju po pet do trideset milijuna zaštitnih maski. Od EU zemalja, Austrija nije mogla vjerovati da ne može dobiti naručenu medicinsku opremu i to od najbližih susjeda! Italija, za to vrijeme, još uvijek sama sa sobom - ovo je bio zdravstveni problem i oni su ga rješavali. 

U pet dana koji su uslijedili od njemačke zabrane, Europska komisija nagovarala je njemačku vladu da odustane od zabrane izvoza medicinske opreme u zemlje članice i da prestane kršiti pravila. Njemačka se pozivala na ono što smo malo prije naveli, o svojim, nacionalnim komptencijama u domeni zdravlja, a Europska komisija na obavezu poštivanja slobodnog prometa roba u zajedničkom tržištu. Razgovori su sigurno bili neobični, jer je predsjednica Van der Leyen bliska suradnica njemačke kancelarke. Da bi se taj element ublažio,  u razgovorima je sudjelovao i francuski povjerenik Thierry Breton, tako da se i u tim pregovorima - a cijelo vrijeme Italija je koljenima - moglo osjetiti francusko-njemačko nadigravanje i prepucavanje. Francuska je, u međuvremenu, preuzela lavovski dio proizvodnje maski za lice!

Francuska linija europskog zatvaranja

Postignut je kompromis: Maske će cirkulirati unutar EU-a, ali, kao i ostala medicinska oprema, neće biti dostupna zainteresiranima izvan Unije. I veće teme bile su uključene u ove razgovore, a to je da se sva osjetljiva oprema od sada nadalje treba proizvoditi unutar Europe. Ta francuska linija europskog zatvaranja započela je još sa Sarkozyem. Sad ju Macron pojačava, što se vidjelo prošli mjesec kad je bio u posjeti Poljskoj i kad je pozvao da se nakon Brexita, i s Amerikom kao nepouzdanim, a nekad i hostinim partnerom, zbiju redovi. 

Još samo jednom da ponovimo - prvi refleks svake zemlje, i dok je Italija, član familije,  trebala pomoć,  bila je da se zatvore u sebe i gledaju svoje. Tako je u svakoj krizi do sad.  Europska unija je prijatelj kad je vrijeme sunčano i vedro, kad burze rastu, i kad nitko nikog ne napada i  ne prijeti. Tada se EU kao harmonika širi, kao ptica leti,  i djeluje kao magnet. Tada obećaje članstvo i štoviše, ispunjava obećanja. Kao organizacija, kao blok, osjeća se snažna, al pari Americi. Kad se navuku oblaci, svatko se povlači u sebe, harmonika se ispuhuje.

Solidarnost nije samorazumljiva kao u stara vremena, poslije Drugog svjetskog rata. Kad  je bilo samo  šest ili dvanaest zemalja, stvarno je postojala. Svijet je bio statičan, napet između dva pola, a Europa pod sigurnim kišobranom NATO-a. Običaji, odnosi, očekivanja od života i politike bili su drugačiji. Jedan general De Gaulle bio je ukočen i nacionalist, ali privatno vrlo častan čovjek i vrlo skroman. Slično kancelar  Adenauer. Pomoć u nevolji, pružanje ruke bivšem neprijatelju, okretanje stranice u ime nečeg boljeg bio je pečat epohe. Odgovor na pitanje zašto to, nakon rata nisu mogli napraviti Beograd i Zagreb? Zato, jer druga su vremena, drugi kontekst, drugačije vrijednosti. Solidarnost  je vrijednost solidnog svijeta, čvrstih vrijednosti. To više ne postoji u javnoj sferi. Budući da  više nije samorazumljiva,  mora se opravdati u analizama.

Pitanje Balkana, posle Korone

Kad prođe korona, i kad se EU oporavi, ponovo će svrnuti pogled na Balkan. Što će tamo zateći, koje utjecaje, čiju prisutnost, tko je stavio nogu, a tko šapu, to im prolazi kroz glavu, ali se time ne mogu za sada baviti, ne mogu se na to koncentrirati.

Nekoliko dana prije nego su se suočili sa stvarnošću velike zaraze, Balkan je imao velike šanse da ga se Europa opet primi i da pogura naprijed. Hrvatskoj, koja predsjedava Unijom to je bilo baš jako stalno, jer bi se time potvrdila, stekla ugled u visokoj, fluidnoj politici izmedju velikih, skinula stigmu da je nacionalistička zemlja, i razlikovala bi se od uglavnom društveno iznimno konzervativnih vlada koje karakteriziraju centralnu i istočnu Europu. To bi Zagrebu otvorilo mnoga vrata. To je interes Zagrba. No, i  šanse da se Balkan opet lansira bile su dobre, jer je Erdogan pustio migrante i jasno je da će to raditi i ubuduće, kad zaželi.
Da li bi Balkan bio ono što su Hrvatska i Grčka sada, neka vrst Vojne Krajine Europe, koja mora zaustaviti navalu. Jest, bio bi. Ali, evo, čak i pored primjera ukočenosti prema Italiji, i reakcije Njemačke, ipak je bolje biti untura, nego vani.

Dakako, Kina je solidarno poslala liječnike u Italiju, i stvarnu medicinsku pomoć i Makedoniji i Srbiji. Ali ipak - bila je naručila 80 milijuna zaštitnih maski iz Europe! Fun fact: nakon što je u nedjelju udarena zabrana izvoza medicinske opreme izvan EU-a, sve te maske su unutar EU-a planule za nekoliko sati!

Problemi i rekalibriranje 

Nakon što su se zemlje članice rekalibrilale u sebi, podigle su pogled i sad su spremne na suradnju. Niti to ne znači da je krenulo nabolje. Na primjer, guverner Europske centralne banke, Christine Lagarde, odbila je solidarnost s Italijom. Njena izjava kako ECB neće premošćivati spread talijanskih i njemačkih obveznica, izazvala je potop talijanskih dionica. E, baš im je pomogla. Što ćemo, jako su važne ličnosti koje vode krizu, Lagarde je tek stupila na dužnost, a nije dorasla ovoj krizi, za sada. To bi moglo predstavljati veliki problem.

Terorizam islamskih političkih radikala malo podsjeća na sadašnju situaciju. Na prvih nekoliko atentata u Španjolskoj, i u Velikoj Britaniji, reagiralo se zaprepaštano, ali čak i politički ekstremizam poznatiji je fenomen od zaraze. Više manje znali su se uzroci i počinitelji. Kad je grunuo Bruxelles i Pariz, počela je ozbiljna, koordinirana suradnja između službi država članica i prijateljskih zemalja. Paralelno, završen je rat u Siriji. Kombinacija ta dva faktora, jako je smanjila opasnost od terorizma, a činjenica jest da nije bilo veće ekonomske štete.

No, zaraza ima i nešto mistično strašno i budi sjećanja na ono što je Europa nekada bila, kad je svakih 15 godina harala kuga, kolera ili groznica. Na samom početku XVI stoljeća, groznica koja je prešla iz Engleske, pokosila je 35 000 građana u Bruxellesu i u Louvainu. Te zime, pater Thierry ishodio je dozvolu da podigne šator na glavnom gradskom trgu u Bruxellesu, Grand place, a točnije Grote markt van Brussela, jer je tada ovaj grad iz kojeg se javljamo bio isključivo flamanski. U šatoru je ispovijedao i dijelo pričest, dok su vjetrovi napuhavali i ispuhavali šatorsko krilo, a red se, kažu briselske kronike, vukao kilometrima. No, ispred ulaza u šator, stajao je jedan trgovac pivom, prodavao po kriglu i tvrdio da se nitko tko je pio njegovo pivo nije zarazio. Koja zarada! I koja vjera!

Usporavanje Brexita

 

Međutim, tek smo na početku zaraze u Europi koja bi, ako se ne obuzda, mogla trajati do proljeća ili ljeta 2021. Sad je jasno da postoje samo dva modela borbe protiv zaraze, onaj velike kontrole i discipline, tj.kineski, i britanski, koji je do danas zagovarao menadzeriranu zarazu u cilju stvaranja otpornosti i boljeg upravljanja kapacitetima sistema javnog zdravstva. Fascinatno je koliko je samo zemalja proučilo  oba sistema i planiralo kako u njima funkcionirati. Na primjer, Švedska. Zemlja je kapilarno premrežena kriznim stožerima u kojima se za svaku jedinicu lokalne samouprave analizira: Kako ćemo funkcionirati ako bude 20 posto zaraženih? 40 posto? 70 posto? Kako ako u bolnicama, policiji, vatrogasnim službama bude zaraženo i van stroja 40 posto? 60 posto? Na kojem postotku ćemo početi trijažu u bolnicama? Tko je pametniji, taj je spremniji. Za nekog vani, nema mjesta u srcima, zasad, jer se očekuju smrtni ishodi u svom dvorištvu također. Fun fact: Gle, gle, i Britanija želi surađivati s Europom sad oko korone i iza kulisa ponaša se kao da nije vani.  Pregovori o budućim odnosima usporeni su do simbolike.  

Suspendovanje Šengena

Sve je suspendirano: Europski parlament neće biti otvoren za javnost i uglavnom će funkcionirati online sve do 1.07.2020. Europska komisija također uputila većinu zaposlenika na on-line. Bruxelles je zamro: nema nijedne konferencije, nema evenata, nema poslovnih sastanaka, jer nema niti letova. Jedino što nije zamrlo su zatvaranja firmi i davanje otkaza. Naime: ne samo da nema pregovora, nego nema ni velikih, ambicioznih strateških pothvata kao što je prelazak s tradicionalne energije na zelenu. Zeleni plan trebao je transformirati Europu, a sad se investitori pitaju što će dalje? Postavljaju to pitanje Komisiji. To što je Schengen suspendiran, je jasno kao dobar dan i zapravo je sve prema procedurama. No, cijela ova mašina staje. Prvo treba preživjeti, a to još nismo.

Sad se očekuje recesija i veliki pad BND-a širom Europe. Najvažnije je da će se unutrašnje tržište, slobodan protok roba, ipak održati. Europa je previše međusobno zavisna da tako ne bude.

Ovo je posebno presudno za osnovne proizvode kao što su zalihe hrane, uključujući stoku, vitalnu medicinsku i zaštitnu opremu i zalihe. Postojat će mjere kontrole, ali one ne bi trebale uzrokovati ozbiljne poremećaje lanaca opskrbe, bitnih usluga od općeg interesa i nacionalnih ekonomija i ekonomije EU u cjelini.  Drugo, polako.

Eshatologija EU

Jako je teško i onima unutra, i onima vani prihvatiti koliko je Unija različita od paketa visokomoralnih vrijednosti koje propovijeda, a kojima stvarno i teži, a živi u iluziji da tako i jest. U tom je smislu slična Katoličkoj crkvi.

Ali, ne treba odmah skočiti da se radi samo o licemjerju i poruci da se jedno govori, a drugo radi. Ne, nego, kao i Crkva, tako i EU stalno govori o nečemu što će biti bolje nakon određenog perioda patnje.

Bit će bolje, čeka nas bolje. Zar nisu to i pregovori o članstvu? Zar nije to EU? Bit će bolje unutra. Ali, to bit će bolje, vuče naprijed. Makar treba jednostavno racionalno znati koliko su i gdje su granice ljubavi i naklonosti Unije, njena unutrašnja i vanjska solidarnost, ipak eshatologija Europske unije nije za odbaciti. Na kraju, tako su oni koji su pili pivo onog pivara u XVI stoljeću pred šatorom patera Thierrya na Grande place, i postupali: išli su po razrješenje grijeha, trgovali, iskapili,  razveselili se, smatrali da ih čeka bolje i preživjeli.