Zapad nakon ''Zapada 2017.''

Nedavno završena, redovna i uredno najavljena, rusko-bjeloruska vojna vježba "Zapad 2017"(održana od 14. – 20. 09. 2017.) bila je ujedno i najveća od1991. godine, završetka Hladnoga rata. Masivna, ponudila je naraciju obrambene, a ne ofenzivne filozofije, ali je uznemirila NATO, jer je uslijedila nakon što nekoliko godina rastu i gomilaju se manji incidenti na sjeveru Europe, i na sjevernoistočnim granicama EU-a i NATO-a.  Rjeđe, to su lagana zadirkivanja Balta oko plinovoda, ali dosta često ruske podmornice izranjaju pred Stockholmom gdje nemaju što raditi, učestali su ili čak kontinuirani hakerski napadi na državne institucije, plasiranje propagande u medije, a ruski lovci prolazili su preko NATO i EU zračnog prostora kao kroz putar, sve dok se kod La Manchea nisu digli britanski avioni. Svi ispipavaju dokle se može i kako da reagiraju na sjeveru Europe, u ovoj igri hibridnog rata.

Za vrijeme ukrajinske krize, 2014, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, za vrijeme posjete Estoniji, objavio je da su se NATO avioni te godine dizali 400 puta u odgovoru na značajne povrede zračnog prostora, što je, kako navodi NATO-ova web stranica, bilo 50 posto više nego prethodne godine i najviše od Hladnoga rata, do mjere da aktivnosti ometaju komercijalni zračni promet. „Aktivnosti su povećane i na kopnu, i u zraku, i na moru“, ponovio je i u šestom mjesecu ove godine na susretu s novinarima uoči sastanka NATO ministara obrane. Nakon vojne vježbe "Zapad 2017", aktivnost je prebačena na Crno more i Jens Stoltenberg ponovo se oglasio: Ne želimo novi Hladni rat s Rusijom. 

Da je sve ovo samo kompjuterska simulacija, vježba "Zapad 2017" bila bi prelaz na viši nivo u igri NATO-a i Rusije.
Za razumijevanje ruske vježbe, važno je znati da je bila održana na šest mjesta u Bjelorusiji i tri u zapadnoj Rusiji (među kojima Kaljiningradska oblast), da je bilo raspoređeno 100 000 vojnika, velik broj tenkova, oklopnih vozila, aviona. Broj brodova i manevri na Baltiku bili su također impresivni, a također i svojevrsni stand by NATO-a na drugoj strani. 

 Što je naučio NATO i što je poručila Rusija

Dvije vojske, NATO i Rusi su se za vrijeme vježbe i odmjeravali i provjeravali, od ozbiljnosti i uloženog truda do napretka u jakim i slabim točkama, a također i u narativu kojim se označava neprijatelj. To vojske rade, i u tom smislu i jednoj i drugoj strani vježba 'Zapad 2017' bila je korisna. Na primjer, NATO je htio vidjeti hoće li Rusi u ovoj vrlo velikoj vježbi rasporediti i taktički nuklearni potencijal ili simulirati upotrebu kemijskog, biološkog, radiološkog oružja. Europska, tj. NATO strana naučila je dosta toga i iz događaja koji su se odvijali paralelno, i odmah poslije vježbe. 

Prema zamišljenom scenariju u "Zapad 2017" agresori su tri zemlje: Vejšnorija, Vesbarija i Lubenija. Izmišljena Vejšnorija na mjestu je zapadne Bjelorusije, a Vesbarija i Lubenija nacrtane su na teritoriju Latvije, Litve/Litvanije i Poljske. 

Najzanimljivije za zapadne promatrače bio je rast razmirica između bjeloruskog autokratskog predsjednika Lukašenke, koji se, međutim, posljednjih godina prilično otima od Moskve, i predsjednika Putina s druge strane. Vježba je uspješno održana, ali Moskva je izrazila nezadovoljstvo nekim od najviših bjeloruskih političara, pa i generala, zbog njihovog prevelikog "prozapadnog stava". To se je donekle očekivalo, jer se dio bjeloruskih političara pobojao da će dodatni dio ruskih trupa ostati u njihovoj zemlji i nakon vježbe.  Osim toga, i što je stvarno nezgodno jest da se stanovništvo zapadnog dijela Bjelorusije previše uživjelo u ulogu neprijateljske imaginarne zemlje Vejšnorije, koja se bori protiv Rusa, mahalo zastavicama, izvodilo komedije, otvorilo web stranicu na kojoj su raspravljali o povijesti, prirodnim ljepotama, ekonomiji i politici Vejšnorije. Mogli bismo reći da su priželjkivali takvu, zamišljenu, vojnu intervenciju.

Poruka iz Moskve jest prema svom bliskom savezniku da neće dopustiti previše propazapadnih eskapada Bjelorusije, bilo od Lukašenke, bilo od opozicije, a ako do nemira i dođe da očekuju totalnu suzdržanost europske i američke strane, inače će njihov, ruski odgovor, biti mnogo snažniji nego je bio u Ukrajini. To je u ovom slučaju logika i poruka Moskve. Dakle, iza naracije o Vejšnoriji je strah da se ne ponovi ukrajinski scenario, koji se iz Moskve vidi kao zapadna okupacija njihovog teritorija, ali se nazire i frustracija da odgovor u Ukrajini s ruske strane nije bio dovoljno snažan.

Međutim, iako NATO kaže da su takve vježbe uobičajene sa svake strane, i ako je imao promatrače, ipak je „Zapad 2017“ održan u atmosferi velikog međusobnog nepovjerenja. a uzduž granica s Bjelorusijom i Rusijom, baltičke zemlje i Poljska pojačale su svoje vojne rasporede. Sve baltičke zemlje visoko su digle svoje zastave i alarmirale javnost i središte NATO-a da očekuju incidente i provokacije, a među njima posebno Litvanija, jer je jedan od ključnih dijelova ruske vojne vježbe bio u Kaljiningradskoj oblasti, koja zadire u njihov, a samim tim i europski teritorij. 

Baltski strahovi i Suvalksi prolom

Unutar NATO-a bilo je i simboličkih poteza da se pokaže solidarnost, pa su tako za vrijeme vježbe s europske strane bili raspoređeni i vojnici iz Slovenije i Albanije. Ipak, i unutar NATO-a i EU-a u odnosu na prijetnje iz Rusije bilo je znatnih  razlika u razumijevanju. Uzmimo, rusku prijetnju i baltičke zemlje. Balti su uvjereni da će ih Moskva kad-tad udariti, i žive u tom strahu godinama, a za primjer, prethodnicu takvog ponašanja i ruske taktike uzimaju Gruziju i Ukrajinu. Strah je toliki da je vlada u Vilniusu počela ovo ljeto, financirana od NATO-a, graditi 180 cm visoku žičanu ogradu prema Kaljiningradu, kao da bi komad žice mogao zaustaviti ruski tenk. Doduše, i sa strane Kaljiningrada je također bodljikava žica kojom se obilježava ta ruska enklava u europskom tlu. Upravo Kaljiningradska oblast posebno je teško naoružana, raketnim sistemima koji mogu nositi i nuklearno naoružanje. Balti se specijalno boje da bi Rusi mogli zauzeti kopneni koridior Suvalski jaz koji je s poljske strane, ali granica između Litvanije i Poljske.  

Suvalski jaz ili Suvalski prolom dio je slabo razvijene i skoro napuštene poljske regije Bialystok - tko god je od tamo mogao, spakirao se i otišao raditi u Europu, a posebno u Belgiju. I dio u Litvaniji uz rusku granicu je više manje ispražnjen, što zbog toga jer ljudi otišli negdje se bolje zaradi, a što zbog straha od ruske invazije. Oko Suvalskog jaza  ratovale i svađale se tokom povijesti i Prusija i Poljska i Litvanija, a sad je taj koridor predmet redovnih brifinga u NATO-u, jedan od najviše nadgledanih lokacija u Europi.  Ako Rusi zauzmu tih stotinjak vrlo slabo naseljenih kilometara, povezat će svoju enklavu Kaljiningrad s Bjelarusijom. Bonus je da bi time ujedno izolirali kopneni kontakt Balta s ostatkom NATO-zemalja. Sve tri baltičke zemlje su nervozne, a Litvanija je zatražila da američke trupe budu kod njih stalno raspoređene, ne samo s funkcijom odvraćanja, nego i obrane. Drago im je da u NATO sastavu ima svih vrsta Europljana, ali američki vojnik, smatraju oni, jedini odnosi prevagu u sukobu, koji je za sada psihološki. Estonija je također referirala u Bruxellesu o psihološkom ratu kojemu je meta. Nije nevažno i da sve tri zemlje imaju i znatne ruske manjine. U Litvaniji je sada oko 1000 NATO vojnika, među njima i Amerikanci, a uskoro će biti, na poziv predsjednice Dalie Grybauskaite, raspoređeni i američki patriot sistemi. U Litvi i Estoniji također je NATO, konkretno Kanađani i Britanci. Više od tisuću američkih vojnika su u Poljskoj, a poruka, koju su dali preko medija jest da tamo nisu iz zabave, "nego u cilju odvraćanja eventualne agresije na Poljsku i baltičke zemlje. Spremni smo zadati smrtonosne udarce". 

No, nisu svi u EU-u i u NATO-u uvjereni da je opasnost od Rusije za sjevernoistočne zemlje članice stvarna i ozbiljna.

 Udaljenost i solidarnost

Mnoge članice NATO-a i EU-a što su dalje i manje tim su više -  ravnodušne na rusku prijetnju istočnim granicama. Tko će nagovoriti Portugal ili Maltu ili Italiju da stvarno pokažu solidarnost u krvi prema Baltima ili Poljacima, ako Rusi zauzmu sto kilometara koridora između Kaljiningrada i Bjelorusije? Madrid ima brige s Katalonijom, najmanje im je do Rusa. Sve južne zemlje imaju goleme probleme s imigracijom, a Poljska nije pokazala niti minimum razumijevanja ili čak strpljenja za taj problem. U Britaniji, takoreći sutra, premijer će vjerojatno postati laburistički lider koji ima averziju prema bilo čemu što podsjeća na rat, a u Rusiji ne vidi Putina, nego romatnične odsjaje sjajne oktobarske revolucije. U privatnom razgovoru, prije godinu dana, jedan od najviših britanskih oficira i NATO funkcionera, iskusni vojnik i autor obrambenih knjiga, rekao mi je: „Da li je moguć sukob? Naravno da je moguć, pa pogledajte europsku povijest. Kako ne bi bio moguć. Ali, da sam ja mjestu Balta, držao bih se skromno i jako oprezno. Uzor u tome kako se odnosit prema Rusima, tražio bih u ponašanju Finske. Naime, velike prijestolnice su jako daleko. London, Pariz, na svaki su način daleko od Vilniusa i Rige.“

Svatko ima svoje brige, ali i interese. Mnogi su u istočnoj Europi nervozni čak i kad vide Federicu Mogherini, koja je u EU zadužena za sigurnost i vanjsku politiku, jer ne znaju koliko je utjecaj na nju velikog talijanskog kapitala, koji ima jake zajedničke ekonomske interese s Rusijom, a mnogi u Bruxellesu, također privatno, nemaju povjerenja u njen autoritet. Niti u samoj EU nisu jedinstveni. Za neke je Rusija opasni medvjed. Za druge, hajde, nije dobroćudni medo, ali je ne vide kao neposrednu opasnost.

Njemačka, na primjer. Kad Nijemci čuju da su "Amerikanci spremni zadati smrtonosne udarce", diže im se kosa na glavi. Svi su u Njemačkoj svjesni da ona eventualna ruska raketa koja dostiže do baltičkih zemalja i Poljske, također dostiže i do njemačkih gradova. U Berlinu razumijevaju Putina kao čovjeka opasnih namjera kojeg ne treba izazivati. Hladniji su, bolje razumiju i logiku i frustracije Rusa, a imaju i znatnih zajedničkih ekonomskih interesa. Isto tako, ističu Nijemci, Nizozemci, Belgijanci, iako je istina da se već nekoliko godina natjeravaju s Rusima i na kopnu i na moru i u zraku, plin iz Rusije ipak neometano teče, a dok je tako, sve je u redu. Također, nakon što su se godinama mučili da odgonetnu Vladimira Putina i njegove motive, smatraju da nije posve iracionalan. Njihov je zaključak da bi se Balti i Poljaci trebali malo pretrpjeti do nekih boljih vremena, a ne izazivati vraga i skakati na svaku rusku uvredu. Sa svoje strane Balti i Poljaci smatraju da zapadna Europa jednostavno ne razumije Moskvu, ne razumije Putina, i ne shvaća do kraja žvotnu, svakodnevnu realnost hibridnog rata. Na te razlike oko shvaćanja sigurnosti, nadovezuje se i sve veća ideološka razlika između zemalja koje se okupljaju oko Njemačke i onih koji se okupljaju oko Poljske i Mađarske. 

Kao i mnogo puta u povijesti, Europa nije ujedinjena, ne "govori zajedničkim jezikom", kako se to kaže u briselskom žargonu. U ovakvim situacijama, dotrčali bi Amerikanci i pokazali liderstvo. 

Ali, ta samorazumljiva činjenica više nije bila tako jasna niti za vrijeme Obame, a sad, kad dirigira Trump, više ništa nije jasno. Glavni tajnik State Departmenta Tillerson i glavni tajnik za obranu Mattis, nastoje amortizirati i ublažiti štetu Trumpovih izjava i više nego za vrijeme Obame, izražavaju solidarnost s istočnom i sjevernom Europom. No nesigurnost se ulegla, zlatno doba potpunog povjerenja je nestalo. Ako prevlada Trump, zaista nitko ne zna što će biti njegov sljedeći potez. To izaziva golemu nelagodu i podriva NATO. Ako pak prevlada administracija – a i to je moguće, da se Trump zadovolji twitterom, a da politiku vode drugi - onda neće biti velikih promjena. Jednako tako, iako na sjevernoistočim i sjevernim granicama odnos NATO-a i Rusije nije dječje nevin, ipak je još uvijek samo igra. Prave, ozbiljne situacije su u Siriji. Tamo su stvarni okršaji i stvarna borba za prevlast, jer Rusi žele istisnuti Amerikance kao glavne faktore u toj regiji. Putin također nastoji privesti, jednu od najjačih zemalja članica NATO-saveza, Tursku, na svoju stranu. Nakon kurdskog referenduma o nezavisnosti u Iraku, a Kurdi su se za to itekako izborili i zadužili mnoge borbom protiv Al-Kajde i ISIS-a, turski predsjednik Erdogan bijesno se okrenuo od Amerike prema Putinu. Dakako, moguće je i da će Amerikanci i NATO okrenuti leđa Kurdima, kako bi privremeno smirili Erdogana, makar ne smijemo ni pomisliti na posljedice takvog ponašanja, na primjer, radikalizaciju Kurda.

Također, fokus Njemačke, kao centralne europske zemlje, skoro u potpunosti je usmjeren na Tursku. Motri se i unutarnji razvoj i hoda se po jajima kako Turska ne bi otvorila granice i pustila novi, destabilizirajući izbjeglički val. Kako su sada Erdogan i Putin bliski, i Moskva ima utjecaj, svakako više nego Washington, na Erdoganove odluke. Uzevši to u obzir, Njemačka je često jako iritirana prigovorima koji dolaze i od Balta i od Poljaka na račun Rusije, jer nastoji, koliko je moguće, odobrovoljiti Moskvu.

Stare članice uglavnom misle da Balti i Poljaci pretjeruju. Ali, što je za neke pretjerivanje, za druge je prijetnja. Litvanija je prijavila briselskom sjedištu NATO-a i EU-a da su od 2014. njena ministarstva i državne službe pod neprekinutim hakerskim ometanjima i da ruski avioni rutinski ulaze u njihov zračni prostor, ne poštujući granice. Estonska vlada navodi slučaj kidnapiranja svog visokog obavještajnog oficira, pravim gansterskim prepadom, dok je nadgledao granicu. (Poslije je vraćen). 

Svakako, više nego stare članice, razumiju doktrinu hibridnog rata, koja stalno balansira i premiješta naglasak s provokacija na vojne operacije, s vojnih operacija na internetske i medijske ratove i propagandu.

 Skandinavija uz NATO

No, ako velike zemlje i mogu s visoka prigovarati Baltima i Poljacima, ne mogu bogatim i hiperciviliziranim skandinavskim zemljama. Znamo da je samo Norveška članica NATO-a, dok to Švedska i Finska nisu, ali su te dvije zemlje članice EU-a, a Norveška nije. Tu je i Danska, članica EU-a i jedna od zemalja osnivačica NATO-a.

U doba Hladnog rata, i poslije, sve donedavno, a pod američkim kišobranom, skandinavske zemlje su svoju zaštićenost počele smatrati samorazumljivom, prirodnom, logičnom, neupitnom. Razvili su izvjestan prijateljski mentalitet, prevladava uvjerenje da je svijet dobar, a da oni trebaju prednjačiti u dobroti, a da im nitko neće naškoditi. Jedino je u neutralnoj Finskoj atmosfera bila ozbiljnija, napetija i uvijek vrlo, vrlo oprezna. Finci ne misle da su baš svi ljudi dobri, ali izvanredno paze da ne naprave pogrešan korak. Švedi su, ipak, zadržali donedavno vojsku koja se dobro pokazala u nekim mirovnim misijama. Nama to može zvučati neobično, ali politička ideologija koja je prevladala u Švedskoj zadnjih godina također i u ministarstvu obrane, jest da bi se vojska trebala više feminizirati. Određena zbunjenost i lutanje u švedskoj politici bilo je vidljivo upravo u odnosu prema Rusima, što je dovodilo do apsurdnih situacija. 

Rusi su upravo u toj zemlji Vikinga koja nije u NATO,  prepoznali najmekši trbuh za provokacije na Baltičkom moru i u zraku. Doslovno su se rugali ideji tog društva,  mirotvornom načinu života, otvorenosti.  

Mnogo opreznije ponašali su se prema Norveškoj, jer je Norveška najsjevernija članica i točka NATO obrane, ali ni tu se nisu mogli do kraja suzdržati. Tek nedavno, NATO se poduzeo posla da ojača sjeverni bok i to ostvaraje uz pomoć Norveške, koja je postala centralna u novoj, ojačajnoj obrani skandinavskih zemalja.

U Švedskoj, posljednjih godina, ankete javnog mnijenja daju prednost učlanjenju u NATO. Rusi su na te naznake iz Stockholma odgovorili da bi u tom slučaju svoje obrambene raketne sisteme usmjerili i prema Švedskoj. Švedska se neće učlaniti, ali je značajno da slijedi određena, makar ne izrazita, promjena mentaliteta i da sada redovito sudjeluje u zajedničkim vježbama s NATO-om. 

Najveća je promjena u Norveškoj, koja je pristala da bude najvažnija točka NATO-a za obranu sjevernog boka Europe. Osim što ugošćuje američke marince, i što ugrađuje radare i ostalu proturaketnu obranu, Norveška je jedna od najvećih zagovornika da sve zemlje povise svoje obaveze prema NATO-u na dva posto BND-a. Dakako, i glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg je Norvežanin. Ovaj razvoj u Norveškoj šokira Ruse, nerazumljiva im je promjena od mirnog susjeda do, kako vide, militirizirane NATO-tvrđave. 

Ruski mediji, kao Sputnik, koji je intervjuirao vojnog komentatora i bivšeg oficira Viktora Baranetsa, sada vide Skandinaviju kao prostor "koji se militarizira u velikim skokovima" i odakle kreće NATO-ova destabilizacija Europe i nastoje tome parirati.  

U Finskoj, pak, EU i NATO pokrenuli su centar za obranu od hibridnog ratovanja, od "tweetova do tenkova". Finci, kao i drugi u Skandinaviji tvrde da su stalno na udaru neistinite propagande, koja se pojačala od rata u Ukrajini. Norveška je u oktobru objavila da su njene državne službe bile za vrijeme vježbe Zapad 2017 pod napadom ruskih hakera. 

Švedski vojni analitičar Tomas Ries, smatra da je do početne militarizacije došlo nakon što je Rusija, iako u ekonomskim teškoćama, iznimno povećala svoj obrambeni proračun u sklopu desetogodišnjeg plana modernizacije vojnih snaga, pa su zato pojačali aktivnost i na Baltiku. Skandinavske zemlje sada tome odgovaraju.

Zemlje se, od Balta do Skandinavaca, nastoje se konsolidirati. Imaju raspoređene NATO-postrojbe, a oni koji inzistiraju, imaju i Amerikance. Popravljaju infrastrukturu, na primjer, električne mreže. Jako rade na zaštiti od hakerskih napada. U Latviji, novi školski plan i program uključuje i teme "medijska pismenost" i "kritičko razmišljanje". Tko zna što će pod time učiti, ali je vidljivo da se dijelovi hibridnog rata već vode.

Sjevernije od Skandinavije

Ali, i sjevernije od Skandinavije ima aktivnosti. Nekoliko zemalja posebno zainteresirano promatra golemo područje Arktika. Osamdeset posto kopnenog dijela Arktika pripada Rusiji i Kanadi, 16 posto nordijskim europskim državama, a 4 posto Sjedinjenim Državama.  Rusiji pripada najveći i najznačajniji dio, a i najviše izvlači ekonomski iz tog dijela svijeta, oko 12 posto svog BND-a. I golemi Sibir razvija se tako da se otvora, recimo prometnim pravcima, prema Arktiku. Amerika se držala relativno skromno, iako je, nakon što je baš svima jasno da su klimatske promjene stvarne, odnedavno biznis počeo pokazivati interes za eksploataciju.

Donedavno, oko Arktika suradnja je cvjetala kao nigdje, međunarodno pravo se poštovalo, a dogovori provodili unutar Arktičkog vijeća kojeg sačinjavaju Norveška, Finska, Danska, Island, Kanada, Rusija i Amerika. Probleme oko maritimnog razgraničenja, članice Vijeća rješavale su  prijateljski i profesionalno. Na zemaljskoj kapi  vladao je led, mir i tišina. 

Svi su mjerili postojanost leda, ali odkad se počeo otapati , a budući da su ispod leda energenti, počela je trka. 

I ovdje je, kao i nad Skandinavijom, došlo do neuobičajenih komešanja. U sklopu modernizacije vojske,  čak i prije ukrajinske krize, Moskva je jačala pristutnost na sjeveru.  Izgradile su se ili se grade nove vojne baze za podmornice nove generacije, novi brodovi, nove avionske piste, postavljaju se novi veliki cirkularni radari, nova protuavionska obrana ,reaktivirane stare sovjetske vojne baze i slično. Sergej Lavrov ovako je komentirao:  „Ovo je odgovor na poteze NATO-a. Nema potrebe za NATO-ivm prisustvom na Arktiku, niti da NATO donosi obrambene odluke u ovoj regiji.  Što članovi NATO-a imaju tražiti na ovim geografskim širinama?"

Ali, Norveška misli da ima što tražiti oko Arktika, traži u tome podršku NATO-a i zato pristaje na centralnu poziciju u geopolitici Skandinavije i dalekog sjevera. Visoko gore, svi su akteri vrlo blizu. Jače odjekne kad britanski lovci upozore ruske da se vrate, ali oko Arktika se često dižu i kanadski lovci,  da bi upozorili ruske da se previše približavaju njihovom zračnom prostoru.  Ne treba stvarati paniku, jer Arktik nepregledno velik, i tamo je sve skupa par tisuća vojnika, zapravo, posve simboličko prisustvo. Ali, dio igre, a možda, dugoročno, i signaliziranje pozicija oko Arktika. 

Europske pukotine

Nesigurnost oko ponašanja Sjedinjenih Država, i zapravo, suočavanje s činjenicom da Amerika više nikada neće biti ona ista kakva je bila nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme Hladnoga rata, ima za posljedicu da je Europa počela sama razmišljati o svojoj obrani. 

Na žalost, Britanija, koja bi bila prirodni lider u pitanjima obrane i sigurnosti, izlazi iz EU-a i makar ostaje u NATO-u, dok se tamošnja politička situacija ne vrati u normalu, neće imati autoritet koji je imala do nedavno.

Njemačka nema snage da bude lider, niti je njena vojska, koja je doduše velika, dovoljno obučena, niti bi je, zapravo, itko volio vidjeti na tom mjestu. Lidersku poziciju, u toj situaciji, preuzima Macronova Francuska. Oni, koji su za vrijeme prošlih izbora bili izloženi propagandom ratu, a Rusija je izdašno financirala i kandidatkinju Marine Le Pen, a guraju ideju Europske obrambene agencije. Putem te agencije, realizirala bi se zamisao zajedničke europske obrane. Prema nedavnim diskusijama koje vode minisitri vanjskih poslova i obrane zemalja članica, NATO treba ostati kamen temeljac obrane, a davanja u NATO trebaju se podići na 2 posto BND-a, kako zahtijevaju Amerikanci. Ali, europske članice unutar NATO-a postajake bi sve samostalnije i sposobnije. Pariz i Berlin predlažu i osnivanje zajedničkog europskog obrambenog stožera, te zajedničkog fonda iz kojeg bi se djelatnost financirala. Sad se tek vodi velika debata što bi točno značila europska obrana i koliko bi koštala. 

No , i ovdje, evo pukotine: istočnoeuropske i srednjeeuropske zemlje skeptične su prema ovoj inicijativi Berlina i Pariza, jer se boje da to opet ne vodi prevlasti starih članica i nerazumijevanju njihove situacije. Bez obzira na tu prepreku, projekt europske zajedničke obrane, po prvi put otkad se o tome debatira, a to znači od samog utemeljenja Unije, postaje realan. To ništa ne predstavlja u ovim momentalnim vojnim igrama, osim razumijevanja da je Europi obrana potrebna jer prijetnja postoji, i da će se sve više morati sama brinuti o sebi.